penje: neznani Slovenac
smjer: Desni slap, WI3+, Prisojnik
foto: Marko Dukši, 01/2005

IZVJEŠĆE O RADU ODSJEKA U 2007. GODINI

Kako ispada, 2007. godinu pamtit ćemo po mnogočemu, i dobrom, i lošem. Kronološki bi to najprije bilo po nevjerojatno toploj zimi, koja nas nažalost nije poslužila ni najbjednijim komadićem leda u cijelim slovenskim Alpama, a o vlastitom dvorištu da i ne govorimo. Tako je na žalost mnogih propao i planirani tečaj penjanja zaleđenih slapova. Nešto leda ipak smo popeli, no za to je valjalo potegnuti do Francuske, gdje se siječnja svake godine održava međunarodni skup penjača leda Ice Climbing Ecrins. Naime, i nama se posljednjih godina taj skup utvrdio kao vrlo atraktivan cilj. Hrvata je tamo svake godine sve više, mada je 2007. odaziv željezničara ipak bio malen. Tom prilikom Marko Dukši i Marko Erceg (AOV) uz ostalo popeli su biser Fournela, 700-metarni Colosse de Rhodes. No, ako već i nije bilo leda u kvartu, ne znači zato da je većini sva zimska oprema ležala na dnu ormara. Marko Martinović i Domagoj Bojko (AOV), te Neven Petrović i Marko Vučinić popeli su Teranovo smer u Dolgem hrbtu. Marko Martinović i Neven Brajković (AO Glas Istre) s Riječanima Sindičićem i Behlićem zapeli su u Loškoj steni pod samim izlazom Sneguljčice i bivakirali do jutra, kad su zastopirali prvi helikopter prema dolini. (Zanimljivo je da su se tjedan dana kasnije Sindičić i Behlić vratili i uspješno završili posao.) Do proljeća smo tu i tamo bocnuli i kakvu grapu: nad Zelenicom, Okrešljem, Vršičem, Jezerskim, a penjali smo i s manje iskusnima, željnima novih i drugačijih, zimskih izazova. Marko Vuković izveo je dosta alpinističkih skijaških spusteva od kojih izdvojiti možemo solo uspon i alpinistički skijaški spust 1200-metarnim smjerom Povnova dolina u Jezerskoj Kočni. Hodačkih pristupa na zasnježene slovenske dvotisućnjake također nije nedostajalo, a najprimjećeniji poduzetnici takvih zimskih pristupa bili su Ivanka i Tomislav Jakopec, svježi pripravnici generacije 2006. Održan je još jedan Hrvatski ledni pokal, jedan od organizatora kojeg bio je i AO Željezničar, a pobjednik je, pogađate, Marko Martinović. I te je zime, a nije li uvijek, Paklenica bila u igri, no veću su pažnju ovaj put privukle neke u penjačkom smislu novootkrivene lokacije poput Klamaruše, Grivnjače i Radetine grede, a dosta posjećena bila su i razna sportska penjališta u Istri.

Nakon jadne zime, na proljeće su nastavljene redovite suhe aktivnosti. Kao svojevrsno osvježenje u Odsjeku aktivno nam se pridružio iz vedra neba, no, zapravo iz Njemačke, izvjesni Ben Volland. Rado smo Bena upoznali s Paklenicom, Klekom, otocima, Alpama... Nakon početnih upenjavanja po sportskim penjalištima, ubrzo su uslijedile i prve masovke. Velebitov planinarski autobusni izlet u Paklenicu poslužio je okupljanju penjača iz sva tri zagrebačka alpinistička odsjeka, na dobrom druženju i, naravno, penjanju. I sljedeću priliku iskoristili smo i okupili se pod Biokovom, na logoru u organizaciji AO Velebit. Večeri su bile bučne i vesele, a i smjerova se nešto skupilo. Još bi se moglo smatrati početkom sezone kad smo se i opet pridružili Velebitašima i pomogli im sa školom na Kleku, a svi se skupa i propisno zabavili. Vidi se da ljudima odgovaraju ovakve masovke, naime s Velebitašima smo bili i na Dabrovima, a ni logor na Korošici (organizacija AOV i AO Glas Istre) nije prošao bez našeg odaziva. Nažalost, logor u Dolomitima koji smo planirali tijekom ljeta odgađan je, te najzad i otkazan zbog neprestanih kiša. Naravno, kao i svake godine glavninu aktivnosti Odsjeka ipak čine sporadični izleti. Dva su dobra pokušaja na Großglockner sa sjevera inicirali Danko Ferber i Iva Kaštela, a dio te Glockner-ekipe – Iva Kaštela i Martina Pehar – okušale su sreću i u, nažalost, očajno lošim uvjetima na Mont Blancu. Ako već i nisu osvojili vrh, bar su se pobrinuli da se vrate s odličnim pričama i projekcijom. No s Glocknerom još nismo bili završili, kad su Marko Dukši i Krešimir Milas krajem ljeta nabasali na neočekivane zimske uvjete s južne strane i dobro se proveli popevši Stüdlgrat. Zanimljiv je bio i turističko-penjačko-hodački poduhvat Trpimira Jakovine što se sastojao od penjanja u Makedoniji, izvansezonskog pokušaja uspona na Ararat i koječega između. S Ararata se spustio s ozeblinama što mu je pomrsilo daljnje planove, no sve je prošlo bez ozbiljnih posljedica. Uvjerljivo najviše pažnje, i to u svjetskim razmjerima, privukla je Prva hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Cho Oyu 2007. u organizaciji Hrvatskog planinarskog saveza. Osamnaest Hrvatica uputilo se u Himalaju na osamtisućnjak i postavilo niz hrvatskih i neke svjetske rekorde, a pet najspretnijih i najsretnijih na sveopće oduševljenje naše male penjačke zajednice i široke hrvatske javnosti stupilo je i na vrh. Među sudionicama našla su se i dva poznata domaća lica: Anita Carević i Karolina Vranješ. Svi su se sretno vratili doma gdje im je priređen urnebesni doček (za što se potrudila Iva Kaštela), a ekspedicija će vjerojatno ući u povijest hrvatskog ekspedicionizma kao jedna od najuspješnijih do tada. Od srca im čestitamo!

Neki od najaktivnijih članova Odsjeka osjetno su manje penjali, više se posvetivši važnijim brigama, no mada se time ukupna aktivnost Odsjeka smanjila, kvaliteta poduzimanih uspona ipak je nesumnjivo porasla. Spomenimo tako neke teške slobodne uspone u dugim zaspitanim smjerovima, iz penjačkog kartona koga drugog nego Marka Martinovića: Jenjavi (Paklenica), Harlekin (Zadnjiški Ozebnik) i Banana (Klek). Za to je, naravno, trebalo pošteno trenirati, prilikom čega mu se usput skupilo i nešto kratkih sportskih smjerova u gornjem rangu francuskih sedmica. A kad smo već u tom kvartu, javio nam se i Dalibor Vlatković koji je očito u formi i pretura čak po osmicama. Ako dosad nismo imali naviku spominjati ovakve rezultate, to je možda zato jer ih nismo ni imali. Svaka čast obojici. Među klasičnim smjerovima u Alpama također se našlo zanimljivih slobodnih uspona: Čopov steber (Stena) – Marko Martinović i Neven Brajković (popeli su ga u kombinaciji s Helbom), te Trikot (Dolgi hrbet) – Marko Dukši i Ivan Pavlović (AOV). Marko Martinović popeo je s Nevenom Brajkovićem i neke klasične sedmice u granitu Val di Mella. Od ostalih zanimljivih uspona tu su: DKV (Veliki Draški vrh) – Marko Vuković i Siniša Alavanja, Dolga Nemška (Stena) – Marko Dukši i Kruno Užarević, Direktna (Štajerska Rinka) – Krešimir Klasan i Bojan Čobanić (AOV), Južni brid (Loška stena, dolina Kupe) – Krešimir Klasan i Domagoj Bojko, Bavarska + Zimmer-Jahn (Stena) – Ana Bokulić i Siniša Alavanja, Hudičev steber (Prisojnik) – Marko Vuković i Marko Dukši, Ogrin-Omersa (Ojstrica) – Iva Kaštela i Domagoj Bojko, te Centralni steber (Lepa Špica) – Marko Vučinić i Anita Carević. Zapažena su i još dva odlaska izvan standardno opsjedanih brda – poznati istraživački apetiti Marka Vučinića odveli su ekipu na penjanje u Karnijske Alpe, te u Lienzer Dolomiten.

Na jesen je pak penjačka aktivnost lagano trnula, što je i normalno s početkom alpinističke škole. Tad je još održan Karin bolting vikend u organizaciji Iglušporta, na kojem je od željezničara sudjelovao Marko Martinović, a kao posljednji trzaj pred zatišje izdvajamo jedan uspješan napad na Großglockner sa sjevera u kojem su Marko Dukši i Marko Erceg popeli Mayerlrampe + NW-Grat. Jedan sasvim nepenjački “izlet” u to vrijeme zaslužuje posebnu pažnju, a riječ je o radnoj akciji obnove našeg planinarskog doma na Oštrcu. Među značajnim donatorima našao se i Gordan Budić s firmom Dan-Jar, a napokon se i dio članstva Odsjeka fizički priključio nekoj zajedničkoj društvenoj akciji. Obavili smo velik posao i napravili reda kako na samom domu, tako i u odnosima s Društvom.

No jesen nije dugo trajala i što se nove zime tiče, ovaj su put temperature već u studenom pristojno pale, a nevjerne oči ugledale i prve zaleđene slapove u Sloveniji. Mora se priznati da je skoro dvije godine apstinencije zbog tople prethodne zime učinilo svoje, pa je i iz raznih slovenskih izvještaja o stanju leda bilo očito koliko su se kriteriji za “penjivi led” svima srozali. Naročito kad je krajem godine opet zaprijetilo zatopljenje, penjalo se sve što je makar i jedva stajalo, jer tko zna kakva će biti zima? Marko Dukši i Marko Vuković popeli su tako Centralni slap pod Prisojnikom, a istu je udicu nakon godina nepenjanja leda progutao i Dalibor Vlatković s partnerom Juricom Posavcem. Pohvalno je da su u ovoj utrci s rastućim temperaturama krajem godine neki od nas ipak odvojili dosta svog vremena da povedu i one manje iskusne u njihove prve zaleđene slapove.

Kao i uvijek, bilo je tijekom godine i dosta popratnih događanja. Primjerice, održana su brojna zanimljiva tematska predavanja. Najatraktivnije bilo je predavanje uz projekciju s ekspedicije Nepal 2006. koje je privuklo toliko ljudi da su i sva “stajaća mjesta” bila popunjena. Jedno odlično predavanje s projekcijom održao nam je Domagoj Bojko, o posjetu međunarodnom zimskom penjačkom skupu u Škotskoj. Berislav Mokos, koji se ponovo aktivirao u Odsjeku, održao nam je zanimljivo predavanje s projekcijom o jednom davnom penjačkom posjetu zapadnom Tien Shanu. I Ben Volland održao nam je predavanje s projekcijom o penjanju u njemačkim pješčenjacima i upoznao nas malo s tom osebujnom penjačkom kulturom.

Odnosi s drugim odsjecima bili su standardno vrlo dobri, uz uhodane suradnje s AO Velebit oko alpinističkih škola i, zapravo, ni sa čime posebnim za izdvojiti, osim možda češćih druženja na penjačkim logorima. Ove godine nismo igrali nogomet s AOV, već je plan bio nešto veći i zahtjevniji. Nažalost, pokvarilo ga je loše vrijeme, pa nek ostane za proljeće...

Odnosi s Komisijom za alpinizam HPS-a i dalje su uglavnom vezani uz uobičajene natječaje, no ove godine održali smo i jedan od najproduktivnijih sastanaka Komisije već duže vrijeme. U dogovoru sa svima prisutnima, uvjeti za pristup ispitu za naslov “alpinist” podignuti su sa stare sramotne razine na jednu novu, primjereniju današnjem vremenu. Bilo je govora i dogovora oko godišnjeg izbora najperspektivnijih i najboljih alpinista na nivou cijele Hrvatske, te o kategorizaciji. Očekivano, ostalo je i nedorečenih tema, no sve u svemu, ovu godinu slobodno ocijenimo izvjesnim napretkom.

Za one koji rado prate tračeve među aktualnim i bivšim članstvom, ima i toga. Davorin Kremenjaš i Petra oženili su se i kidnuli u Dublin za boljim poslom, uz prigodnu oproštajku, naravno. Slavica Robić upisala je MSc in Environmental Change and Management na Oxfordu, pa nas i iznenadila jednim penjačkim izvještajem iz Walesa. Čestitamo im i nek im je sa srećom, a ima da za njih koju i nazdravimo! Nadalje, čestitke Lani Đonlagić koja je krajem godine primljena u HGSS. Lana i Marko Martinović diplomirali su na čemu im također čestitamo. A da ne bi sve ostalo samo u veselom tonu, krajem godine minutom šutnje oprostili smo se od Zehriada Vikića – Zere, stradalog nesretnim slučajem na Poncama. Kolegama iz RAK-a još jednom iskrena sućut.

Tradicija naših jesenjih alpinističkih škola nastavljena je i ove godine, a kao i proteklih više godina, školu je uspješno vodio Orsat Kratofil. Nakon prošlogodišnje sveopće navale kad se dvije trećine prijavljenih nikad više nije javilo ni pojavilo na upisu, uveli smo neke novine, poput konačnog upisa već na proljeće nakon informativnog predavanja. Pokazalo se to dobrim potezom s instant pozitivnim rezultatima. Kao ispomoć vođi škole sudjelovalo je dosta članova Odsjeka, no treba primijetiti da je odaziv iz novijih generacija pripravnika bio dosta veći no inače. Nadajmo se da ovo nije tek nasumična fluktuacija i da će se ovakva praksa nastaviti i u buduće. Kao najaktivnije instruktore na školi pohvalio bih Anu Bokulić, Nikolu Derežića, Tomislava i Ivanku Jakopec, te Lanu Đonlagić od mlađih, a Danka Ferbera iz standardne postave. Nova je škola i opet poslužila kao dobar izgovor za nove majice, pa stoga hvala Tomislavu Zlatiću na dizajnu i Marku Vukoviću na realizaciji. Na dodjeli diploma novopečenim pripravnicima, osim spomenutih majica dodijelili smo i dvije vrijedne nagrade – standardno po jedan primjerak penjačkog vodiča “Slovenske stene” najperspektivnijem pripravniku i pripravnici prethodne generacije. U muškoj kategoriji najperspektivnijim je proglašen Tomislav Jakopec, dok je u ženskoj kategoriji titulu i nagradu za dlaku odnijela Lana Đonlagić, pred također impresivnim uspjehom Ivanke Jakopec.

Sastanci Odsjeka redovito su održavani u standardnom terminu srijedama navečer izuzev u kraćem periodu tijekom ljetnih praznika i godišnjih odmora, te za trajanja alpinističke škole. Za vrijeme dok sastanaka službeno nije bilo, ipak smo se sastajali, knjižnica je radila s povremenim kraćim prekidima, kao i oružarstvo. Na godišnjoj skupštini izabrali smo nove dužnosnike – oružarstvo je vodila Ana Bokulić, knjižnicu Siniša Alavanja, a blagajnu i dalje Gordan Budić o čemu više u njihovim izvješćima. Pročelnik i zamjenik pročelnika: Marko Dukši i Orsat Kratofil. Prošla je dobra godina dana tijekom koje su dosta svog vremena i truda posvetili radu Odsjeka mimo, a i nauštrb samo onog zabavnijeg dijela – penjanja. Hvala im i sretno u sljedećoj godini mandata.

U 2007. godini imali smo 36 članova od kojih je, neslužbeno, nešto više od polovice bilo penjački aktivno. Simpatizera je kao i uvijek bilo podosta, a zanimljivo je da se među njima našlo i nekadašnjih dugogodišnjih članova, pa i dosad vrlo aktivnih. Plaćanje simbolične godišnje članarine očito je nekima prevelika žrtva, no što je tu je jer sumnjam da će itko tako uskoro smisliti bolju alternativu. Od dvadesetak aktivnih penjača, svoje penjačke kartone predalo je četrnaest ljudi, što je odlično u odnosu na razočaravajući negativni trend prethodnih godina. Iz spomenutih penjačkih kartona mogu se iščitati neke karakteristične brojke. Najmanje govori podatak o ukupno 396 prijavljenih tura, odnosno 481 računajući i smjerove polaznika škole. No, dolazimo sad i do nekih zanimljivosti. Kao što je već spomenuto, inače najaktivniji članovi penjali su manje nego inače, npr. Klacko, Martinović, Dukši, Vuković. Neki drugi su pak vrlo ugodno iznenadili, te su tako žene i izvan svoje kategorije među apsolutno najaktivnijim članovima! Najaktivniji u 2007. bili su Marko Dukši s 58, Ana Bokulić s 47, Krešimir Klasan i Siniša Alavanja svaki s po 41, te Iva Kaštela s 37 prijavljenih tura. I Ana, a i Iva popele su znatno više od ženskog prosjeka u Odsjeku posljednjih godina, a Ana je zabilježila i apsolutno najveći godišnji broj tura od svih žena u poznatoj nam povijesti Odsjeka. Čestitamo! Zbog tople zime ne možemo se pohvaliti baš nekom velikom lednom aktivnošću – najviše slapova popeo je Marko Dukši, tek desetak. Snježni su uvjeti ipak bili bolji, tako da je najviše grapa, desetak, popela Iva Kaštela, a najaktivniju skijašku godinu imao je Marko Vuković s 15 skijaških tura i alpinističkih spusteva.

Prijavili smo 8 prvenstvenih smjerova i to redom: Klasika Marabu (Sklop) – Krešimir Klasan, Krešimir Milas i Franjo Milas, Ali G Onda Rock (Radetina greda) – Krešimir Klasan, Krešimir Milas i Hrvoje Jenei (AOV), Mikro sumo (Točila) – Marko Martinović i Domagoj Bojko, Čobanac (Grivnjača) – Krešimir Klasan i Bojan Čobanić, Malo manje krušljivi steber (Sveti Vid) – Krešimir Klasan i Domagoj Bojko, Silazni (Bačić kuk) – Krešimir Milas i Franjo Milas, Laskavi (Grivnjača) – Krešimir Milas i Krešimir Klasan, te Luk i paradajz (Grivnjača) – Krešimir Klasan i Krešimir Milas.

Za njihov doprinos radu Odsjeka i Društva u protekle dvije godine, predvidjeli smo neke članove za Priznanja Društva. To su: Siniša Alavanja, Ana Bokulić, Dinko Brleković, Gordan Budić, Nikola Derežić, Marko Dukši, Danko Ferber, Iva Kaštela, Krešimir Klasan, Orsat Kratofil, Vladimir Mesarić, Neven Petrović i Marko Vuković. Također, sudionici radne akcije obnove našeg doma na Oštrcu primit će posebno priznanje. Oni su: Hrvoje Črnjak, Marko Dropuljić, Marko Dukši, Domagoj Jug i Marko Martinović.

U zaključku, 2007. godina donijela nam je određeni napredak u penjačkom smislu, naročito kod mlađih članova. Primjetno je da se tek manji dio članstva zaista bavi alpinizmom, a veći dio penjanjem zaspitanih smjerova – makar i onih dugih. No posljednjih je godina postepeni odmak od spitova ipak evidentan. Naime, sve više ljudi penje u Alpama, sve teže i teže klasične smjerove, zaleđene slapove i zimske smjerove, sve više ljudi uopće vidi gdje je razlika. I najzad, sve više ljudi nastoji i ostalima pokazati u čemu je čar. Prije svega to je trend kojim smo vrlo zadovoljni, a kojeg smo u manjoj ili većoj mjeri i očekivali. Međutim, bez namjere i za najmanjim minoriziranjem ovih rezultata, bilo bi pogrešno i laskavo gledati ih izvan jednog šireg konteksta. A taj je, crno na bijelom, da drugi oko nas ipak napreduju još brže. Osobno mi to ni najmanje ne smeta i vjerujem da ni nemamo takvih kojima bi to bio izvor nekih frustracija. U posljednje se vrijeme kompletni alpinizam u Hrvatskoj ponovo razvija. Zašto ponovo? Nekadašnja elita hrvatskog alpinizma, razumljivo, ne penje više kao što je nekad penjala, ako uopće. Od pomisli na neke njihove uspone većini se nas i dan danas zavrti u glavi. Međutim, dok su još bili majstori zanata, izgleda da su propustili učiniti jednu važnu stvar – predati dio tog majstorstva mlađima u nasljedstvo. U tome je i rat odigrao izvjesnu ulogu, no prilika je sasvim sigurno bilo i ranije. Neiskorištenih prilika. Nastao je rez i zato se danas i razvijamo skoro od nule, bez živih idola kao mentora, ali, bar se nadam, poučeni njihovom pogreškom. Najlakše i najbrže se napreduje treniranjem sebe, a ne drugih, no srećom ima nas i dovoljno osviještenih da umjesto tog krajnje sebičnog pristupa primjenjujemo onaj koji će za nama održati neki kontinuitet generacija. To je napredak koji ne možemo tako lako pretočiti u ocjene i broj popetih smjerova, no bez njega izumrijet ćemo poput junaka iz kakve požutjele knjige o hrvatskom alpinizmu. S tom mišlju, želim nam da u 2008. s još većim entuzijazmom i nadasve zadovoljstvom nastavimo dobar posao – poradimo na sebi, ali i na drugima. Sretno!

U Zagrebu, 04. 02. 2008.

pročelnik AO HPD “Željezničar”
Marko Dukši