Riječ glavne urednice Drage čitateljice i čitatelji Informatora !
Prije nego što nas svakodnevica dohvati i vratimo se u radnu kolotečinu, vjerujem da bi bilo zanimljivo podsjetiti se na nekoliko događaja od ljeta koji su „spasili“ medije usred „sezone kiselih krastavaca“ (kada se novinari, u nedostatku važnih vijesti, bave nebitnim temama), nagovještavajući da će građani i struka u sljedećim mjesecima biti suočeni s donošenjem važnih odluka.
S jedne strane, izdvajam zahtjev predsjednika Vlade za izuzeće predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (dalje: Povjerenstvo) u slučaju koji se vodi protiv njega, odluku Ustavnog suda u slučaju navodnog sukoba interesa Tomislava Karamarka, bivšeg potpredsjednika Vlade RH, te izjavu predsjednika Ustavnog suda, dr. sc. Miroslava Šeparovića, o sastavu i vođenju Povjerenstva.
Svi su ti događaji vezani uz Povjerenstvo i način njegova rada. S druge strane, izdvajam najavu predsjedničke kandidature Miroslava Škore i njegov program proširenja ovlasti predsjednika Republike, koji nalaže promjenu Ustava.
Zahtjev predsjednika Vlade za izuzeće predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa unio je znatnu pomutnju u javnosti, ali i u Povjerenstvu. Pitanja nadzora nad Povjerenstvom odnosno nadležnosti za donošenje odluke o izuzeću Povjerenstvo je pokušalo riješiti svojevrsnim autentičnim tumačenjem svoga pravnog položaja, koje je dalo u obliku Priopćenja od 21. lipnja 2019. U njemu je naznačilo tko bi ga trebao nadzirati u užem smislu (Hrvatski sabor), a tko u širem smislu riječi (upravni sudovi).
U svezi s potonjim, čini se da Povjerenstvo nadzor sudbene vlasti nad aktima koje ta institucija donosi proširuje i na nadzor nad institucijom kao takvom.
Nastavak pozornosti Povjerenstvo je dobilo i preko odluke Ustavnog suda broj: U-III-673/2018 od 2. srpnja 2018., u slučaju navodnog sukoba interesa Tomislava Karamarka. Najavljivana kao odluka koja će napokon progovoriti o tome je li prihvatljivo da Povjerenstvo odlučuje o konkretnim povredama zakona pozivom na načela djelovanja u obnašanju javnih dužnosti, odluka Ustavnog suda ipak nije otišla tako daleko. Ograničila se na sažimanje prigovora podnositelja i propuste upravnih sudova da na njih daju odgovore. Narod bi rekao - tresla se gora, rodio se miš.
Povreda prava na obrazloženu odluku mali je i još uvijek nesiguran korak u konačnoj „pobjedi“ Tomislava Karamarka, kako je u javnosti mjestimično shvaćena odluka Ustavnog suda.
Postoji, naime, i izdvojeno mišljenje dvoje sudaca, koji se nisu složili s većinom jer su smatrali da pitanja koja je Ustavni sud naveo kao ona na koja upravni sudovi nisu odgovorili, nisu bila postavljena u prethodnom sudskom postupku. Konačno, izjava predsjednika Ustavnog suda o tome da bi na čelu Povjerenstva trebao biti predsjednik Vrhovnog suda, tj. da bi Povjerenstvo trebalo ustrojiti prema uzoru na Državno izborno povjerenstvo, izazvala je javnu polemiku te oštro protivljenje i pravnika i političara.
Koliko god se ne slažem s njegovom idejom, ona ima svoju važnost utoliko što se između redaka može nazrijeti pitanje na koje je potrebno u skorašnje vrijeme odgovoriti: koja je svrha i uloga Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Pitam se je li Povjerenstvo sveprisutni policajac ili nadnaravni moralni autoritet s pravnim ovlastima, koji će odlučivati s kime je predsjednica razgovarala prigodom posjeta Americi.
Ili bi Povjerenstvo trebalo biti neovisno, objektivno i nepristrano tijelo, koje će razmatrati je li određeni privatni interes dužnosnika stjecajem okolnosti možebitno ušao u zonu javnog interesa zbog kojeg bi Povjerenstvo trebalo poduzeti mjere u cilju sprječavanja nastanka sukoba interesa?
Drugi događaj vezan je uz proširenje ovlasti predsjednika Republike, koje je najavio predsjednički kandidat Miroslav Škoro.
Ta je najava uzburkala strasti javnosti, ali i pravne struke. Na mogućnost vraćanja polupredsjedničkog sustava najžešće je reagirao profesor ustavnog prava dr. sc. Branko Smerdel, koji smatra da je „bolje sačuvati postojeći sustav, nego gotovo svu vlast predati u ruke jedne osobe, svejedno je li ona na ljevici ili desnici.“ Problem je, međutim, u činjenici da javnost općenito ne zna na koji način postojeći sustav unosi ravnotežu u izvršnoj vlasti i onemogućava koncentraciju vlasti u rukama predsjednika Vlade, odnosno na koji je način predsjednik Republike „korektiv“ Vlade u provođenju izvršne vlasti. Pretpostavljam da građane pritom ne zanima njihov odnos u izvanrednim situacijama. Njih zanima na koji način predsjednik Republike može svoje ovlasti koristiti u svakodnevnom političkom životu i koje ovlasti on ima u donošenju odluka.
Drage čitateljice i čitatelji, opisani događaji upućuju na to da hrvatskim građanima ne nedostaje zanimljivosti na političkoj sceni. Na nama pravnicima je da te zanimljivosti raspravimo u okviru svoje struke. Unaprijed se radujemo vašim doprinosima o tim temama.
Vaša Slavica Banić
|