na slici: Iva Kaštela i Danko Ferber, povratak sa Glocknera
foto: Martina Pehar, 06/2007

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Wed, 28 Dec 2005 11:07:30 +0100

Dukši je rekao uglavnom sve što treba spomenuti u vezi tura koje smo napravili u ponedjeljak. Tome mogu dodati samo par fotografija s moje skromne šetnje. Ali, na neki je način, najuzbudljivije bilo u domu u Kamniškoj bistrici nakon što se spustio mrak. Tamo smo na spust većeg dijela ekipe čekali gotovo 6 sati. Posljednji put čuli smo se (radio-stanicom koju mi je dao Nikola) u 15 h kad su tek neki od njih izišli na vrh stijene i rekli mi da kane sići normalnim putem s vrha, te preko Kamniškog sedla. Do 18 h uopće nisam brinuo jer se nije moglo očekivati da će se moći spustiti ranije. Nakon toga započeo sam s pozivima (radio-stanicom, sms-ovima, mobitelom) na koje nitko nije odgovarao. To me navelo da pomislim da se vrijedna družina nalazi s druge (logarske) strane Brane jer: a) su sami rekli da će onuda ići; b) su veze s kamniške strane planine bile jako dobre (stanica je dotad odlično funkcionirala, Nadi je mobitel zvrndao cijelim putem od doline do Sedla). I da sam bio u pravu, to bi doista bio problem jer je gore po danu bila takva magluština da se, na primjer, dom na Sedlu vidio tek na 30 m udaljenosti. A u takvim uvjetima snalaženje je pogotovo teško ako na tom mjestu nikada prije niste bili (što je važilo za svakog od vrijedne petorice) i ako se još k tome spustio mrak. Dodatna me zabrinutost spopala (oko 19 h) kad sam iz Vučinićevog auta uzeo penjački vodič i vidio kamo izlazi smjer u kojem su bili. Naime kad smo se posljednji put čuli, rekao sam im da s vrha idu lijevo po grebenu i da će naići na sajle kojim je opremljen normalan put. Ali u vodiču sam vidio da smjer izlazi dosta daleko od vrha i da bi, ako su pomislili da su mu blizu (a tako je iz izgledalo iz zadnjeg razgovora), kretanjem ulijevo otišli vrag bi ga znao u kakvu pustopoljinu. A opremu za bivakiranje, naravno, nisu imali (štoviše, jedan je junak bio samo u pamučnoj majici s kratkim rukavima preko koje je imao soft-schell). Dodatan problem bilo je i to što se dom u Bistrici trebao zatvoriti u 20 h. Dakle, Nada i ja bismo ostali vani u mećavi i tamo čekali tko za do kada na temperaturi ispod nule. Zato nazivam Dadu i pitam ga za savjet. On predlaže da se obavijeste spašavatelji u Kamniku, da budu u pripravnosti ako nekakva intervencija doista bude potrebna, te ubrzo nakon toga i nazove prijatelja iz lokalnog GRS-a. I dok su trajali ti razgovori, u dom ulijeće skupina ljubitelja alkohola, glasnih polki i plesa, te mu malo produžuje radno vrijeme. Kažu nam, čekat će naše do 22 h a onda na scenu stupa GRS. Naime, i spašavatelji su bili nazvali dom i od domarke čuli sve ovo što sam sada ispričao, te zaključili da je stvar doista vrijedna njihove pažnje. Srećom, Nikola mi se konačno javi oko 20,50 h i kaže da će biti dolje za 15 minuta. Tih par minuta pretvorilo se u skoro sat jer se on i Martinović ukazuju u domu tek oko 21,40 h. Ostali još i petnaestak minuta kasnije od toga. Eto, tako je ova epopeja završila sretno. Ali mislim da bi idući puta nekima dobro došlo bolje planiranje uspona, pa i nešto manje ambicije.

Neven

P.S.

Prvu sam fotku tako nazvao jer smo se na tom mjestu razišli s penjačkim dijelom naše družine. Iza Nade se čak vide točkice. To su neki od petorke u trenutku ulaska u grapu.