 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Nova rata: Storžič
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 22 Jan 2006 12:41:42 +0100
Dolijao je i taj veliki, bijeli prasac nad Tržičem! Odavno već stoji kao
dug, čak još od početka 2003. godine. Tada sam s grupom Riječana pokušao
zimski uspon po Škarjevom robu, no sve je završilo samo časnim (bar po
Grumfu) uzmakom. Kao nekakav flaster na tu (ljutu) ranu došla mi je, koji
mjesec kasnije izvedena, ljetna šetnja na to brdo. Ali to ipak nije bilo to.
Prilika za pravi obračun pružila se nenadano. Dado i ja smišljali smo što
ćemo ovaj vikend: Bosovu grapu u Brani ili neko zimsko penjanje na Kleku.
Kadli se oglasiše Fiumani i rekoše da idu na Storžič. Neke velike dileme
doista nije moglo biti: sakupila se dobra ekipa, a dug stoji. Idemo!
Nalazimo se na parkiralištu podno doma, do kojeg dolazimo svi skupa. Ondje
čaj ili pivo, kratko kovanje borbenog plana, pa razlaz. Šestero ih odlazi u
Kramaricu (u kojoj su, šapnulo nam, svi skokovi prekriveni snijegom), a
četvorica u Peto žrelo. Isprva mi se ta grapa ne čini strmom, ali nakon
nekih 150 metara svi već dobrano stenjemo i pušemo. Nije bilo baš lako
nabijati dereze u vraški tvrd snijeg koji nas je dočekao, te većinom stajati
na prednjim zupcima. Listovi zatežu, a po nama još padaju grude tvrdog
snijega koje obrušavaju razni likovi u silazu. A toj grabi nikad, nikad
kraja. Stenjemo i pušemo. Tek nam je malo laknulo kad smo se dočepali
priječnice iznad žrela: nagib je manji, snijeg mekši, a našla se i neka
prtina. Onda još jedna kraća žlijebina, greben i osunčani vrh. Nismo
nezadovoljni prolaznim vremenom: 3h od doma. Udaramo po čaju, čokoladi,
nemilice se fotografiramo. K nama ubrzo dolaze i najbrža dvojica iz
Kramarice: Renato i Miki. Uključujemo ih u naše orgije i nastavljamo u istom
stilu, sve uz izgovor da trebamo dočekati i zaostalu četvorku. Ali oni
zapeli pod nekim skokom, a mi se hladimo. Dado i ja prvi posustajemo i
bježimo natrag. Ide brzo i nešto je lakše budući da je snijeg osjetno
omekšao. U domu smo za 1,30h. Ono što se iscijedilo iz nas nadoknađujemo
radlerom za radlerom, te grickamo štrukle, sir i jeger. Za idućih sat i pol
sakupili su se i svi ostali. Još malo rakijamo i tračamo, pa uzmičemo s brda
po snijegu koji je baš počeo padati. Ukratko, odličan izlet u odličnom
društvu!
Neven
Storzic.JPG
Storzic1.JPG
Storzic2.JPG
created by: zeljeznicar @ 2006-01-22 12:51:01
|
|
|
|
|
