na slici: Hrvoje Supić, Pokojec, smjer Aura, VI+
foto: Neven Petrović, ne zna se kad.

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Mon, 20 Mar 2006 18:39:04 +0100

Mislim da ovo ne bih niti pisao da našu stranicu nisu nedavno pohvalili na RAK-ovom sajtu kao najinformativniju od svih domaćih uradaka tog tipa. Naime, nekako bi mi bilo žao da ljudi pomisle da živimo samo na staroj slavi i da baš više ništa nismo u stanju nadrljati. Evo, stoga, mog priloga o proteklom vikendu.

U subotu ujutro dobivam poruku "Izlet?" s nepoznatog mobitela. Oprezno odgovaram da bi mi najdraži bio Limski kanal, ako se baš već mora negdje ići, te se potajno nadam da je to pitanje došlo od Pamele Anderson ili neke slično načitane ženske spodobe. No, za se koju minutu s istoga aparata oglasi Orsat koji je štedio impulse kontaktirajući me s tuđeg mobitela. Već je u Rijeci s Krckom i Kristinkom. Kafendišu. Sklapamo dogovor za Šimije, najugodniji sektor u Limskom kanalu. Pokušavam onamo dovući još nekog s Kvarnera, ali ne ide. Javljaju mi se T & D, ali im dođoše neki gosti iz Zagreba koji im ne daju da ikamo mrdnu. Kakav bi drugi učinak moglo i imati druženje s onima koji dolaze iz te varoši? Zatim sat i koja minutica vožnje, pa evo Nade i mene na mjestu zločina. Naša družba već penje, uglavnom najlakše smjerove. U tom smo im se poslu odmah pridružili, a ni kasnije nismo previše povisili ciljeve. Jedino se Orsat upustio u dvije 40 metarske (lakše) sedmice, koje je uspješno savladao. Okušao se i u jednom 7+, ali to mu već nije išlo. Mi ostali nismo prešli u ništa teže od šestica (bez plusa). Na kraju je slijedilo iskušavanje krutih i tekućih specijaliteta najbliže birtije. Zaključak: vino kiselo, odrezak tvrd. Kako je pao mrak, još odlazim do najbližeg groblja vidjeti jel' netko ostavio kakvu djevicu za žrtvovanje. Ćorak.

Valter brani Učku

Orsatova družina za nedjelju je isplanirala Velu dragu. Kažu da im je želja uspeti se na Commicijev toranj. Hajde dobro, doći ćemo Nada i ja. Ali prije bismo malo protegnuli noge. Učka je usput, pa možemo spojiti i hodanje i penjanje. Opet pokušavam nagovoriti T & D na akciju. Međutim, D je bolestan. Eh, što bi drugo moglo i uslijediti nakon gostiju iz Imotskog ob Savi? I tako parkiramo kod doma na Poklonu, kadli se ukaže Zub (nije zeleni, nego iz RAK-a). Udružujemo snage s njim i krećemo prema Vojaku. Ima nevjerojatno puno (tvrdog) snijega za ovo doba godine i za planinčugu toliko blizu mora. Na mjestima su nam markacije na drveću bile u visini koljena. A, bome, i strmine su negdje zavidne - gotovo alpske. Da te padine nisu prekrivene šumom, bila bi stvarno ozbiljna stvar priječiti ih po mrvicu zaleđenom snijegu. Na vrhu sunčano i prometno. Jedino su izostali pristojniji vidici. Sumaglica. Pijemo, jedemo i ćaskamo. Sat, na žalost, pokazuje da se više ne isplati ići na penjanje u Dragu. Zato Nada i ja nastavljamo prema Suhom vrhu, a Zub se vraća istim putem. Nakon Suhonje-vrhonje mi se još odlučili spustiti na zapadnu stranu brda, preko Vele učke. Ali tamo snijeg više nije bio dobar, već poprilično mokar, te smo fino udesili noge. Svejedno, cijela je šetnja ipak bila dosta ugodna. A što se desilo Orsatu, Krcku i Kristinki valjda ćemo saznati od njih samih. Poznato mi je samo to da su ispunili iskazanu želju za sjedenjem na Velikom tornju.

Tom napada (ma, ne Učku)

Finale dana pripalo je našem, Velikom Tomu. Ukazao se na "Milijunašu", gdje je već bio dograbio 125 000 kuna. Ali je onda loše prebrojao noge tamo nekakvom raku i pao na 32 tisućice. Eh, na trenutak su mu se nasmiješili i Nepal i Tibet zajedno (tako je nešto bio izjavio sam). No, sad više ne možemo biti sigurni hoćemo li od njega ovdje dobiti kakvu pričicu iz tih krajeva. Valjda ipak hoćemo. Bar mu ja držim fige za to.

Neven PP.