na slici: Hrvoje Supić, Pokojec, smjer Aura, VI+
foto: Neven Petrović, ne zna se kad.

From: "marko vukovic" - [email protected]
Date: Thu, 13 Jul 2006 12:02:30 +0200

Dukši i ja smo se dogovorili da idemo u triglavsku stijenu. Ideja je bila da uzmemo slobodan dan na poslu, ovisno o prognozi. Za cijeli tjedan su bili najavljeni pljuskovi tako da smo se od prošlog četvrtka intenzivno dopisivali oko toga kada i zašto. Na kraju smo povjerovali accuweatheru i odabrali srijedu jer je nudila najveće šanse da vrijeme izdrži. Izgleda da cu CIA-ini sateliti ipak djelotvorniji od lokalnih prognostičara koji su ziheraški najavljivali prolome oblaka "uvijek i svugdje". Naime, vrijeme nam je izdržalo taman koliko je trebalo, baš kao što je accu-cia i najavila.

Glavni cilj nam je bila Skalaška-Gorenjska. Kiša koja nas je dočekala na pakningu kod Aljaža nas je primorala da ozbiljnije razmotrimo i alternativne ciljeve, ali srećom tako drastične mjere nisu bile potrebne.

U srijedu oko 4:30 krenuli smo od auta pod stijenu. Ne moram ni napominjati da sam bio sav zgužvan od spavanja u autu. Prokleta kiša je stala tek oko 2h. U glavi vlada optimizam i nada da će se stijena osušiti dok dođemo do težih cugova, a figa u džepu u vidu skice Kratke nemške stoji za svaki slučaj. Ne žurimo na pristupu jer nam je jasno da će penjanje trajati cijeli dan i da se treba prištedjeti. Nakon sat i 15 smo na ulazu u gredinu a oko 7 pod ulazom u prvu četvorku. Tu se navezujemo i nadobudno krećemo. Ulazna dužina je malo čudljiva. Ništa posebno teško, ali tjera na drugačije gibanje. Nakon toga ide lakše. U dva duugačka cuga rješavamo manje više sve teškoće Skalaške. Nakon toga slijedi dobrih 250m II-III koje penjemo u paralelki osiguravajući se ropemenima. Do gorenjskog turnca nema većih teškoća i penjemo djelomično paralelno, djelomično na klasičan način. Malo smo se gubili dok nismo izašli na turnc, ali usprkos tome u 11 i sitno smo gore.

Slijedi Gorenjska i meni full nespretan kamin kroz koji sam se jedva izguzio. Nakon njega ide paralelno do pod Ladju. Prvi dojam je: "ovo je penjivo". Iz doline Ladja izgleda kao neprelazna barijera, a ocjena u Slovenskim stenama plaši. Tamo naime piše V+, A0 što bi značilo da moraš penjati V+ i anulirati teže djelove. Realnost je da se radi o klasičnom V+ u rangu Omladinke. Konkretni oprimci u strmoj stijeni i jako lijepa eksponirana dužina s 800m ispod guzice. Slijedi 350m II-III do ruba stijene. Mi smo ih popeli paralelno uz ropemene ali na trenutke mi se činilo da bi razvezivanje bilo bolja i sigurnija varijanta.

Nakon 9h i nešto sitno smo na rubu stijene. Ostalo nam je samo odraditi silaz preko Bamberga. Buhuhu. Za razliku od penjanja, silaz se ne može natrenirati u Grahorovoj. Ipak, ne bunim se. Prošli puta je silaz bio puno papreniji. Osim toga, bolje Bamberg nego Prag. Oko 19h smo u Aljažu gdje pokušavamo nagovoriti domarku da primi kune u razmjenu za pivo. Ona odbija pa se zadovoljavamo vodom dok čekamo da prođe pljusak koji je počeo dok smo bili na 200m od doma i izvukao iz nas još malo energije da potrčimo nakon svega.

Smjer je inaće dobro opremljen. Mi smo zatukli možda 5-6 klinova od kojih većinu da bi se bolje osigurali kod paralelke ili na štandovima. Stijena je čvrsta na svim mjestima gdje ti trebaju konkretni grifovi. Krša ima ali samo na lakšim i položenijim dijelovima gdje se ionako ne vučeš na grifove. Uglavnom, klasik koji svakako vrijedi penjati. Osjećaj koji imaš na kraju takve ture se pamti. Mene jako impresionira kada pomislim na Jesihovu i Čopa koji su popeli ta dva smjera koji su srasli u jedan. Fascinantno je u koje vrijeme i s kojom opremom su ti ljudi radili prave podvige.

Najteže mi je pala vožnja do Zg uz Dukija koji kljuca na suvozačkom sicu. Kako je on doživio izlet možete pročitati i pogledati ovdje.