Skija: Gordan Budić
Gdje: Johannisberg, Austrija
Foto: Dino Galvagno, 10/2012

Oprostite, u kojem smjeru za MtBlanc?

Skupilo se nas „čak“ troje u namjeri da se ovaj produženi vikend popnemo na MtBlanc i to majti trio u sastavu Iva i Martina (AO Željezničar) te Vlado (AO Velebit). Iz Zagreba smo krenuli u četvrtak u 23.30h, a u Chx-u smo bili oko 7.30h. Za dobrodošlicu u Les Heuches-u nas je dočekao prolom oblaka i informacija da Tramway du MtBlc nije u funkciji radi odrona kamenja na prugu od prije par tjedana te da će proraditi otprilike taman kada se mi vratimo u Zagreb (kraaasno). Obzirom da je tako lijevalo da si nismo mogli niti složiti ruksake za uspon, odlučili smo malo đabalebariti po Chamonix-u (neizostavna kavica na špici, malo Snell, malo North Face i tako to…). Naravno, tu smo sreli i ekipu iz Velebita koje u Zagrebu ne vidimo po godinu dana.

Les Houches – Tete Rousse
Konačno, kad se vrijeme malo smirilo, spremili smo stvari i uputili se na gondolu koja vozi iz Les Houches-a do Bellevue-a (1.800m) i od tuda dalje tabananje uzbrdo. Kad smo izašli s gondole, s obzirom da je i dalje bilo oblačno i padala je kiša, od silne hrpe ljudi koju su nam svi u Zagrebu najavljivali, uspjeli smo jedva naći dva penzića koji tamo malo planinarili da ih pitamo: „Oprostite, u kojem smjeru za MtBlanc?“ A oni nas sa jedno sedam upitnika iznad glave gledaju u smislu: a kud ćete vi na MtBlc ako ne znate ni u kojem smjeru trebate krenuti. Uglavnom, uputili su nas da idemo samo po tračnicama Tramwaya do zadnje stanice Nil d’Aigle (2.380m) otkud kreće put prema Tete Rousse-u (3.167m). Prilikom odgonetavanja puta za Tete Rousse (ili od milja teta Ruža) sreli smo dvije planinarke koje su nam rekle da lijevo ide „normalka“, a desno shortcut do doma koji ide uz sam rub ledenjaka te da je malo strmije, ali brže. Odluku je donio bačeni novčić koji je pokazao kraći put. Kiša je prestala, ali i dalje prilično oblačno. Vidljivost je bila OK (nekih 20m) za nekoga 'ko zna kuda ide, a mi smo pratili stope u snijegu i po vjetru koji je sve više pojačavao konzultirali kartu (koja je zamalo prohujala s vihorom) i nikako naći dom, ruksaci na leđima sve teži, a neprospavana noć lagano naplaćuje svoje. U jednom trenutku se oblak malo rastvorio i nama iznad glava se otvorio pogled na dom, svima se razlio osmjeh od uha do uha. Dom je super, ekipa u domu ljubazna, sve je novo, dobro održavano i čisto.

Tete Rousse – Gouter
U subotu u 8h krećemo dalje, pogled iz doma u najmanju ruku impozantan: na rubu litice nekih 700m više stoji Gouter. Ovlaš smo pustili vodiča s klijentima da idu ispred nas jer i dalje samo okvirno znamo kud bi trebalo ići (kao namještamo opremu i čekamo da nas prođu). Vrlo brzo dolazimo do Grand Couloara (ili kako ga zovu Ruski rulet zbog padajućeg kamenja). Ispred kuloara, vodič staje i počinje predavanje i razjašnjavanje klijentima što i kako trebaju raditi i kako ga prijeći. Nama već lagano puca film od velike dramatike, zaobilazimo ih te kuloar prolazimo bez najmanjeg problema. Izlazimo na greben i pičimo gore (put po grebenu je označen i vrlo logičan tako da smo vodiča i ekipu ostavili iz sebe). Pogledavamo svako malo prema njima i dramu koja se dole događa. Krenuli oni navezani (i očito preplašeni) priječiti kuloar koji u srednjem dijelu ima nešto poput malog snježnog žlijeba kroz koji curi snijeg i kojeg bi logično trebalo prekoračiti i što prije prijeći na drugu stranu kuloara. Jedna planinarka u tom navezu je vjerojatno ugazila upravo u taj „žlijeb“ izgubila ravnotežu i u panici sjela i zabila cepin da ne odcuri zajedno s tim snijegom do stjenovitog skoka nekih 50tak metar niže. Nakon pola sata (!!!) pokušaja da nešto naprave, vodič radi štand nasred kuloara i osigurava ih na povratku nazad na početak kuloara. Kad su klijenti došli do početka kuloara onda su oni zihrali vodiča (???) i svi se skupa vratili u Tete Rousse. Iza njih se u međuvremenu skupilo 15 ljudi koji su čekali da se ovi maknu i da mogu proći.

Greben je bio sve samo ne suh tako da se naša odluka da skinemo dereze (jer kao lakše nam je po stijeni bez nego sa derezama) pokazala vrlo upitnom. Već pred kraj grebena neki francuski vodič kojeg smo mimoilazili na njihovom silazu, gleda u nas i maše glavom: „You must put crampones! You must!“. Mi mu zahvalimo i nastavljamo dalje, a on viče za nama: „Please put crampones!...Plese! For you!...Please!“. Otišli smo još malo gore i sami vidjeli da počinje sve više snijega i leda i naravno stavili dereze. Sve u svemu, greben nije bio suh kako smo očekivali, ali bez ikakvih problema dolazimo u Gouter (naravno uz dužnu pažnju jer ne bi bilo zgodno sletjeti). U gornjem dijelu ima čak i dosta sajli. Sve zajedno nam je trebalo oko 3,45h (kad je suho ide vjerojatno puno, puno brže).

Prilikom samog uspona smo mi stručnjaci gledali MtBlc, slikali se sa vrhom u pozadini, proučavali ga i komentirali. Onda nam je u jednom trenutku postao malo čudan i sumnjiv, dok nam nije postalo kristalno jasno da to uopće nije naš vrh nego Aiguille De Bionnassay. Onda gore smo proučavali drugi MtBlc (fake br.2.) koji se ispostavio da je Domme du Gouter. Da skratim priču, cijelim usponom ovom rutom se vrh uopće ne vidi sve dok mu se zaista ne približite.

Gouter – MtBlc
U Gouter dolazimo već lagano umorni i odmah po ulasku u dom plaćamo noćenje, ali ovaj put samo s nadom da ćemo dobiti krevet jer nismo imali rezervaciju. Noćenje jednako košta za krevet i za pod (13€ s iskaznicom), nema razlike, 'oš neš' bangladeš! Na usponu prema Gouteru su nam svi koji su bili na silasku govorili da nisu bili na vrhu jer je vjetar prejak i da ne očekuju da će popustiti te da idu dole. Kako je vrijeme prolazilo, vjetar se pojačavao i pojačavao, a prognoza je najavljivala jak do olujni vjetar od oko 100km/h na vrhu. U domu smo sreli tri visokogorca iz PD Pliva s kojima smo se družili ostatak večeri. Svima je već pomalo bilo jasno da od vrha neće biti ništa, ali u nadi smo govorili da treba probati pa do kud ide. Slovenska ekipa među kojima i neki GRS-ovci komentirali su da su probali uspon i da nema šanse te da tako „zaj…“ uvjete još nisu vidjeli (a očito su bili više puta na vrhu) te da silaze dole.

Inače mala digresija, kretanje oko Goutera zahtijeva jednaku koncentraciju kao i bilo koji dio uspona, jer usku stazicu oko doma od litice dijeli jedan psihički nestabilan gelender, a kad tome pridodate led i vjetar – na trenutke bude stvarno zanimljivo. I smo još jedna korisna napomena: kod Goutera postoje 2 WC-a. Za onaj koji je prvi vidljiv i logičan bi trebalo prvo napraviti štand i oprezno odabseilat. Dakle, taj se WC ne koristi (ili bar ne po ovakvim uvjetima) jer tamo nema čak niti onog gelendera nego neka razvučena špagica te uz interesantan zaleđeni nagib, bi dereze i pojas bili obvezna oprema. Nije im doduše palo na pamet da skinu taj natpis da se luzeri poput nas ne bi ni pokušavali spustiti do istog. Drugi WC je priča za sebe i sastanku slijedi objašnjenje zašto se taj WC u Gouteru od sada zove Merver-WC

No dobro, zbog lošeg vremena dosta ljudi koji su imali rezervaciju nije došlo, tako da smo svi dobili krevete (s dvije deke). Nismo nosili vreće za spavanje nego samo pernate jakne i bilo je u najmanju ruku hladno za poludit'. Svi su spavali u jaknama, rukavicama i s po nekoliko kapa na glavi. U 2.00h pale se tikke i lampe, brzinski doručak i pokret u noć. Scena za pamćenje: zmija od svjetala protezala se uzbrdo u daljinu u mrkli mrak. Vjetar je tako jako puhao da je svaki korak bio borba. Šutalo nas je okolo naokolo ko' igračke. U jednom naletu vjetra smo se svi bacili na snijeg i zabili cepine da nas ne otpuše. Meni je lagana mučnina samo otežavala cijelu priču i nakon nekih sat i pol, Iva i ja odlučujemo da do vrha ionako nećemo doći te da dolazak do Vallota i nije neka sreća koja bi nas motivirala za daljnju borbu s vjetrom. Vlado se pridružuje navezu Plivaša, a nas dvije krećemo prema Gouteru (vjetar je bio sve jači i jači tako da smo nas dvije uz veliku koncentraciju u polupuzećem položaju prolazile najizloženija mjesta – pokušaj fotografiranja možete vidjeti na slici xxx).

Nakon kratkog odmora spuštamo se prema Tete Rousseu jer je prognoza bila dodatno pogoršanje sa snijegom. Silaz po grebenu tako rano ujutro (oko 5.30h) značio je dosta leda, ali opet nikakvih problema nije bilo. Oko 12h Vlado i jedan od Plivaša dolaze do nas i objavljuju da su samo oni i još jedan francuski navez krenuli i došli do vrha (svaka čast!!!). Svi ostali (oko 70tak ljudi) su odustali od uspona zbog prejakog vjetra. Dečki su nam rekli, da i nismo odustale da nas ne bi pustili da idemo na vrh jer su se i oni jedva probijali kroz najizloženije dijelove. Nakon polusatne pauze krećemo prema gondoli Bellevue gdje pijemo zasluženu pivicu i spuštamo se u Les Houches i dalje u Chx gdje se zatvara nebo i počinje prolom oblaka. U turističkom uredu nas upućuju po našim željama na cjenovno prihvatljiv smještaj – hostel u samom centru (preodvratno zamazan i neodržavan, ali za 12 €…). Sutradan opet malo uživamo u ovom prekrasnom penjačkom, skijaškom i aplinističkom gradu i oko 12.30h krećemo za Zagreb u toplotni šok od 30C. 

I što uopće reći na kraju? Sve zajedno je bilo fenomenalno iskustvo, odlično smo se proveli, ali ipak…bez obzira na realnost situacije da uvjeti stvarno nisu bili za vrh…ostaje tuga da nismo zakoračili na 4.808 metar.

LP,
Martina

Korisne informacije:
-          Gondola Les Houches - Bellevue: 20tak min
-          Bellevue – Nid d’Aigle (by tabani): 1,20h
-          Nid d’Aigle – Tete Rousse (shortcut): 2,10h
-          Tete Rousse – Gouter: kad je suho 2,5-3h, kad nije 3-4h
-          Gouter – MtBlc (by Vlado&Tomica): 4,5h
-          MtBlc – Bellevue: 6h

-          Gondola Les Houches – Bellevue:12,7€
-          Tete Rouse: spavanje 13€, 1,5 vode 4€ menue 22€
-          Gouter: spavanje 13€, 1,5 vode 5€, menue 20€
-          Hostel u Chx-u: noćenje 12€
-         Benzin + cestarine + tunelarina:260€ (za cijeli auto)