na slici: kozorog na silasku sa MT. Blanca
foto: Iva Kaštela, 06/2007

From: "Nikola Derežić"
Date: Wed, 10 Oct 2007 14:35:52 +0200

U subotu bili na prvom izletu alpinističke skole. Kiša padala veći dio dana, što nam je dalo dovoljno vremena da tečajce pošteno udavimo čvorovima (da ne bi netko mislio da je ovo nevažno - čvorovi su JAKO VAŽNI). U popodnevnim satima kiša je jenjala, pa smo uspjeli sve tecajce spustiti niz uže.

Već je pao mrak kad smo iz Samobora krenuli prema Dabrovskim (ili su Dabarski) kukovima. Vremenske prilike su bile poprilicno loše. Baške Oštarije zavijene oblakom, naleti vjetra. Prespavali smo u šatorima na livadi ispod Božinog kuka. Noću me u par navrata budio vjetar koji nam je šator savio preko glave. Pred jutro čujemo zvukove terenca koji je dosao naviriti da vidi o čemu je riječ.

Bilo je vec 12 sati kad smo spakirali stvari. Slijedeća dobra tri sata smo malodušno potratili zavaljeni u mekane kožne fotelje predvorja hotela Velebno. Olovno nebo i oštar vjetar nisu bili uvijeti koji bi nas izmamili van.

Oko 15 sati, kada nas je konobar već počeo mjerkati ispod oka, napokon se odlučujemo kročiti izvan ove tople idile. Stali smo koji kilometar dalje - iza tunela, te se uzverali do kubusa - statue Ferdinandu. Iza nas je ostala sumorna i hladna visoravan, a pred nama su se prema usključalom podvelebitskom kanalu rušile suncem okupane padine Velebita.

Na prijevoju ostajemo nekoliko minuta, uzivajuci u pogledu i igrajući se sa naletima bure. Tu je nastala i fotografija "Ikarov let" (vidi fotke). Napunjenih baterija (ne od mobitela) krecemo prema Kukovima. Stigavši na sedlo iznad Ravnog Dabra, pogledima napeto pretražujemo litice Rujičinog kuka, ne bi li uočili koji navez. I fakat - uspjeli smo izbrojati tri naveza u smjerovima Starter, Velebit Express i La forza dell ignoranza.

Tog popodneva Ana i ja penjemo samo Bibl und Bubl, a Orsat i Sinisa penju još i Startera - dovoljno da zaključimo dan. Spustamo se do doma u Ravnom Dabru, gdje se priključujemo Velebitaskom kampu. I ove noći spavamo u satorima, no nema više vjetra, pa je puno udobnije.

Prvi sunčevi zraci tek su krzali gornje rubove Dabra, kada se dolinom prolomio zastrašujuć zveket i škripa. Događao se strasan sraz metala i stijene! Bager kojeg smo prethodnog dana vidjeli parkiranog uz cestu nastavio je proširivati cestu koja vodi do doma. Jedini koga ova strahovita buka nije omela u snu bila je Ana. Ona se od ostatka svijeta izolirala čepićima za uši. Blago njoj, jer ja nakon toga više oka nisam sklopio!

Doručak, skipe sa Velebitašima, dogovaramo što ćemo kako ćemo ... i krećemo penjati. Umjesto Rujičinog kuka koji sam si nekako zacrtao, sa Sinišom i Orsatim odlazimo do Vranjković kuka. Ana i ja penjemo neke 5c-ove (Il risveglio dei mascherini (buđenje maski) i Rolling Stones) ništa preteško. Oro i Siniša penju susjednog Elvisa, a nakon njega neki novi smijer iznad tunela.

Vraćamo se za Zg, stanica u Gospiću - pizza. Ugodno smo iznenađeni kada tamo srećemo školarce Sanju i Birača, koji su sa svojom ekipom planinarili Ramnim koritom do Brušana.

I to je to!
Pozdrav, Nikola