 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Ošalj
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 17 Feb 2008 20:11:46 +0100
Kad na Kvarneru dere bura, stvarno treba znati kamo otići na izlet. Prije
par mjeseci dosta je ljudi donijelo lošu odluku i za takvog vremena krenulo
na Hahliće. Gotovo svi smo se morali vratiti podvijena repa jer se preko
vršnih, jako izloženih livada nije moglo proći. Napraviš jedan korak, a
vjetar te vrati tri unazad. Priča o tom debaklu trebala se zvati 'Neprobojni
Obruč', ali je nikad nisam ni započeo (niti hoću).
Ovaj smo se puta obratili starom liscu za savjet i on nije imao dileme oko
toga što nam je činiti. Naravno, radi se o Stanku koji je taj dan (tj.
subotu) slavio i 76. rođendan. Poveo nas je na Ošalj, ne baš poznat vrh
između Vojaka i Planika. Moram priznati da isprva i nisam bio zadovoljan tim
izborom. Mislio sam: 'Što ćemo na toj, i od Boga i od vraga, zaboravljenoj
čuki?' Hodanje je započelo na Poklonu i odatle se nastavilo po makadamu.
Nije bilo uzbudljivo, ali morao sam priznati da smo bar bili zaštićeni od
vjetra, što je bilo jako dobro jer je hladnoća i bez njega štipala za sve
što je stigla
Srećom, put za Ošalj nije isti kao i za Planik, koji cijelo vrijeme ide tom
dosadnom cestom. Nakon par kilometara skrenuli smo na neke nemarkirane
putove preko livada. I tek tad se put počeo isplaćivati. I sama vegetacija
je lijepa, no glavnu čar daje odličan pogled na vršnu piramidu Učke. Još je
nikad nisam vidio iz tog kuta i moram priznati da odatle izgleda moćno:
strma sa svih strana, oštrih i elegantnih grebena ... Buri smo izmicali sve
do pred sam kraj uspona, a kad nas se dočepala, kompenzaciju smo dobili u
sjajnom pogledu na drugu stranu. Tamo su na suncu blistali u led okovani
Risnjak, Snježnik i njegov krupniji bratić sa slovenske strane. Ostatak
krajolika bio je bez snijega, pa su se doista doimali kao neka jako, jako
visoka brda.
Zato nam se s vrha i nije previše žurilo. Ostali smo gore sve dok smo imali
što jesti i dok se nismo skroz ohladili. Ovo je već drugi put da sam
podcijenio neki vrh u tom kraju samo zato što nije najviši ili na njemu nema
nikakve stijene. Prije je to, naime, bila Vela pliš. Valjda naučim tu
lekciju. Izlet je završio u 'Waldu', omiljenom bircuzu riječkih penjača u
Veloj učki. Tamo smo rastrenčirali tortu u slavu Stankvog rođendana, popili
na njegov račun, te time ugodno zaključili dan. Na žalost, nisam imao fotić
ali se nadam nekim fotkama koje bi mogle dokazati ono što sam opisao.
Neven P.
created by: zeljeznicar @ 2008-02-17 20:26:00
|
|
|
|
|
