na slici: Trpimir Jakovina
gdje: Oregon 6b, Grohovo.
foto: Nada Dabo, 08/2008

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Fri, 5 Sep 2008 13:41:40 +0200

Dobro, ne baš ravni ali gelipter ... Svakako se preporučujem! Uostalom, valjda ću ovdje opisanim dogodovštinama uspjeti dokazati da zaslužujem tu laskavu titulu. Dakle, sve se odvijalo negdje sredinom kolovoza oko gnijezda familije Šimunović (opet oni okorjeli 'Velebitaši' od pred godinu dana) koje se nalazi u Voćinu podno Papuka. Tamo se, kao prvo, moglo čuti svakojakih zanimljivih priča: o Neđinom švercanju muflonskih rogova s Kavkaza, o tome tko je srušio kamen koji je pokosio Ratka Čapeka, o tome kako stvoriti planinarsku i drugu karijeru a da iza toga ipak nema baš toliko toga koliko se općenito vjeruje ... Eh, šteta da sve to ne bude zapisano (jer će u suprotnom možda biti i zaboravljeno), ali nije na meni da obrađujem povijest drugog odsjeka.

No, osim što se pripovijedalo, napravilo se i par ugodnih tura u okolna brda. Ali da bi se do njih došlo, prvo valja proći ravnicom. A tamo minirane kuće (zapravo cijela sela), pa odmah pored njih nove ali skroz zakračunate. Prava pustoš. Jedino ju u nekim dijelovima donekle razbijaju doseljenici, Janjevci. Kažem 'donekle' jer i oni životare. Šteta, jer se priča da je taj kraj nekad vidio i bolje dane: industrijalac nekog njemačkog imena između dva rata ondje je izgradio prugu, industriju, kurije i jahaće staze. Eh, valjda bude sreće da se opet pojavi neki vizionar i uzdigne to lijepo područje.

No, zatim je na red došao Jankovac, najhvaljenija planinarska lokacija Slavonije. Dok sam prije obilaska o njemu čitao, zamišljao sam ga drugačije. Ali nije razočarao, vjerojatno je čak i nadmašio moja očekivanja. Na solidno održavanoj livadi pred domom, naišli smo na sasvim pristojan broj izletnika koji su roštiljali, igrali raznorazne igre loptom, pazili na svoje musavo i drečavo potomstvo, rastrčavali kućne ljubimce i sl. Nakon što smo to osmotrili, dali smo se u obilazak ostatka lokalne ponude: ribnjaka, grobnice grofa Jankovića (nad kojom je napravljen i penjački smjer opremljen skroz novim spitovima), Maksimove špilje, drevnog staklarskog groblja, itd. Možda bi sve spomenuto moglo biti i zericu bolje uređeno, ali svakako ne treba to propustiti vidjeti. Zatim je uslijedilo kafendisanje u domu koji je gotovo besprijekorno uređen, jedino WC-i nisu na visini zadatka. Eh, šteta što tad nisam bio gladan jer mi se čini da bi vrijedilo isprobati i tamošnju kuhinju: čobance, paprikaše i slične đakonije. Cijene su pristojne. Na koncu je red došao i na jankovačke stijene i slap. Te se poslastice nalaze ispod doma, livade i ribnjaka, a do njih se dođe malim sustavom mostića, poput onog u Vražjem prolazu. Slap je Janković napravio skretanjem potoka preko stijena i visok je tridesetak metara. Zgodno! Grof je znao što radi. A stijene dosta podsjećaju na neke sektore u Kotečniku: kompaktne, mjestimično zasigane i prevjesne ploče. Jedino im se gornji sloj ljušti, pa za penjanje možda ne bi bile dobre sve kad bi Park prirode 'Papuk' dopustio da ih se tako koristi.

A onda se zadrndasmo makadamom prema Velikoj. Tamo pak vesela cika s bazena, koju slušamo s terase doma Lapjak. I to je fina građevina, ali je nažalost bila zatvorena. Rekonstrukcija. Penjemo se, zatim, na Velički grad koji s jedne strane pruža ugodan pogled na Požešku kotlinu, a s druge neugodan na bivše kamenolome Vlade Zeca. Bome je taj maher odvalio skoro cijela brda. Treba to umjeti. Ipak, skromno sam se nadao da nije dirao Sokoline stijene jer su nam one trebale poslužiti kao desert za taj dan. I doista nije, ali je netko ipak poharao štandove. Vidi se da ih je bilo više, no akciju čišćenja preživjela su samo dva (valjda je to u prirodi takvih djelovanja). Zbog toga je bilo pomalo nespretno penjati neke smjerove, te ih nisam sredio sve nego tek natpolovičnu većinu. Slijedila je još vožnja kroz još nekolicinu planinskih, napuštenih sela prema Zvečevu, a odatle do Rupnice, lokaliteta koji ukazuje na to da su Požeške planine vulkanskog porijekla. Time smo zatvorili krug.

Cilj za idući dan bila je okolica Orahovice. Sam grad jest ugodno mjestašce s dosta zelenila, ali se u njemu nismo zadržavali. Zanimljivije nam je bilo obližnje jezerce, ili točnije, jakooo velik bazen. I bome su prvi utisci odatle izazivali zazubice: veprić i vol na ražnju! Rekoše nam da se taj dan snimala Razglednica HTV-a, pa je općina organizirala besplatno, lokalno veselje. Hm, mamilo je, tim više što mi se čini da tu Asterix-Obelixovu hranu (bila s kajmakom ili ne) nikad nisam kušao. Ali otrijeznio me pogled na gomilu koja se već nalazila uz jezero - teško da bi me uz sve njih dopao kakav pažnje vrijedan komadić. Zato smo se radije uputili razgledati stari grad Ružicu. Kažu da je to najveća gradina u Hrvatskoj. Ipak i takva predstavlja samo pustu prošlost. Današnji su se istinski dvorci preselili malo niže i imaju oblik vikendica nad orahovičkim jezerom. Eh, bilo bi zgodno sjesti na terasu neke od njih i dalekozorčićem pratiti snaše u badićima kako se protežu kraj jezerca, te im npr. analizirati tetovaže na strateškim mjestima. No, primijetio sam da je pusta globalizacija i u tom pogledu svugdje zavladala, te da dotične na noge, ramena ili gdje već stavljaju uobičajene leptire, guštere, zmije, miševe i sl. umjesto da proslave domaće specijalitete poput kulena i odojka. A tad bi čovjek imao dvostruki razlog zagristi takvo mjesto. Ajmo, domaće je domaće!

Ipak, kako nije bilo nikakvog balkončića valjalo je odraditi ono po što sam i došao, te malo zazveckati karabinerima na nedalekom, novouređenom penjalištu u Duzlučkom jarku. Vala, nije ga lako naći jer na terenu uopće nije označeno, premda su u vodiču udaljenosti navedene skoro u metar točno. Gusta šuma jednostavno ne dopušta da se stijene uoče i lako je dovijeka lutati bez obzira na to što Čuja piše da su tek pedesetak metara od ceste. Ali jedan poziv mijenja sve! Telefoniram onima koji su već bili tamo i rasvjetljavaju mi situaciju. Ali bilo bi još bolje da su nešto o tom posjetu ovdje i napisali, pa bi si čovjek uštedio hranjenje mobilnih operatera. Zato moramo posumnjati da su ti raniji posjetioci polupismeni. Da, doslovce. Naime, umiju čitati jer se pouzdano zna da prate više-manje sve što se objavljuje na ovom sajtu. Ali pisati očito ne znaju jer od njih skoro nikad ni riječi. Naime, nećemo valjda pomisliti da su lijeni ili da iz kakvih mračnih razloga skrivaju svoje pustolovine (npr. idu na izlete s ljubavnicama)? A ako nećemo, onda nema prirodnijeg objašnjenja do mojeg. No, sad koja riječ o stijenama. Sektor 'A' nisam ni uz najbolju volju uspio primijetiti, pa sam se orijentirao na preostala dva. Od ovih je gornja stijena ljepša (sektor C), ali u nju nisam išao jer je bila izložena jakom suncu. U zadnjem sektoru, prevjesu od 8 metara, smjerovi su nešto podcijenjeni. Tako tamošnje 'šestice' koje sam penjao sigurno nisu lakše od npr. 'Antraxa' na Terihaju, pa možda čak i za nijansu teže. Moj konačni dojam o penjalištu u Duzluku jest da se zbog njega nikako se ne isplati dolaziti onamo, ali ono ipak predstavlja dobrodošao izgovor da čovjek posjeti taj krasan kraj i čini zgodan dodatak stvarnim lokalnim biserima. Isto vrijedi i za Sokoline stijene. A Duzluk bi se, sad kad su ondje već napravili penjalište, morao nazvati Đuzluk, nema druge. Valja nekako odati počast tom tek napola priznatom velikanu kojeg, gotovo jedinog među silnim zagrebačkim alpinistima, zna cijela Slovenija, pa Slavonci nek' to prime na znanje. Jel' jasno? Uostalom, promjena je neznatna - tek jedna skromna crtica na početno slovo - a dobitak velik.

Završna ocjena ovog cijelog izleta mogla bi se dati pomoću Thomas Mannovog opažanja o dobro i loše ispunjenom vremenu. Prvo, dok teče, prolazi brzo ali kad se osvrneš unatrag čini ti se da se radilo o mnogo dužem periodu no što je uistinu bio. S loše provedenim i besadržajnim trenucima stvari stoje obrnuto: prolaze ti sporo, ali kad se osvrneš vremena kao da nije ni bilo. Prema ovim kriterijima, časke provedene u slavonskim brežuljcima, u kojima nikad ranije nisam bio, bez sumnje mogu opisati kao dobre, za razliku od onih u Alpama gdje tu ugodnu percepciju vremena gotovo nikad nemam. Što je s vama, čitatelji? Testirajte se!

Neven P.