 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Dolomiti iz moje perspektive
From: Trpimir Jakovina [email protected]
Date: Wed, 17 Jun 2009 10:36:52 +0200
Evo kako je sve to izgledalo iz moje vizure. Davor, Viktor, Neven i ja smo krenuli iz Zg u srijedu kasno popodne nakon posla. Na Cinque Torri smo došli oko 2h i odmah zalegli ispred doma koji je btw je bio zatvoren. U četvrtak ujutro smo se nakon doručka dogovorili da idemo u Via Miriam (V). (E sad oni kraćeg fitilja neka jednostavno preskoče na idući paragraf). Iako sam Miriam već penjao prošle godine s Anom Bojko, jedan cug sam flaksao pa sam htio vidjet kako izgleda u originalu. Penjali smo Davor i ja u prvom, a Neven i Viktor u drugom navezu. Negdje u pola smjera je počela kiša pa je bilo riječi o bježanju, ali je relativno brzo prestala te smo nastavili. Izlaz je na vrhu Torre Grande pa smo se malo poslikali jer je pogled i više nogo dobar i krenuli s apsajlom. Ja sam išao prvi i nadao sam se spojit 2 apsajla ali sam zbog početničke greške i krive procjene ostao visit u previsu par metara iznad zemlje. Nisam puno razmišljao nego odmah počeo s prusiciranjem. Vrlo naglo su se navukli oblaci i počela je kiša koja se ubrzo pretvorila u tuču. Bili smo mokri do kože i u samo par minuta je zahladilo za 10-15 stupnjeva. Ekipa na vrhu tornja je puna željeza čekala mene da dođem do prvog apsajl ringa dok su gromovi okolo lupali. Srećom nije nikog pogodio ali su kasnije rekli da su osjećali elektricitet i da im se “dizala kosa na glavi”. Kad sam došao do ringa apsajlali su do mene, a dalje s drugom dužinom je nastavio Neven. Na nesreću njemu se uže uspjelo zaglavit na susjednoj stijeni (budući da apsajl ide kroz procjep između torneva) a zapeo je na točno istom mjestu do kojeg sam i ja bio došao, oko 4m od tla. Srećom, imao je u ruksaku još jedno uže, uspio složit prusik, spojit užeta i spustit se do dole. Zatim je Viktor uspio oslobodit kraj koji je zapeo tako da smo se ubrzo svi spustili na plato. Tamo je sve bilo puno snijega i leda, a ja u Tevama, pa su mi od hladnoće počeli otkazivat nožni prsti. Nakon ove dvije dužine je ostalo malo otpenjavanja i još jedan aspajl do kraja, ali se pojavio novi problem – uže nam je opet zapelo u nekoj pukotini i nismo ga nikako mogli izvuć. Budući da je sve ovo trajalo skoro 3 sata, bilo je užasno hladno, a mi smo bili morki do kože, odlučili smo ga ostavit gore i spustit se s drugim halfovima (onim ful starim iz oružarstva). S obzirom da se glavnina radnje vrtila oko skroz novih i do tada neupotrijebljenih lanexa iz oružarstva, nismo još prokljuvili dal se radilo o vatrenom krštenju ili je uže jednostavno ukleto. Kako god bilo, idući dan sam se uspio dogovorit s nekim navezom koji su penjali u velikom tornju da nam na apsajlu pokupe uže pa je epopeja sretno završila. Mashallah :-)
U petak smo Viktor i ja otišli ispenjat via normale na Torre Quarta Alta (IV), a N i D su dočekali uže i malo frikali. Nakon jučerašnje traume nitko nije bio za nešto ozbiljnije. Zatim smo otišli na Sellu i pridružili se ostatku ekipe u ispijanju pive.
U subotu su N, D i V s još par naveza otišli penjat Piccolo Micheluzzi u Piz Ciavazes, a ja sam se upario sa Gordanom, Jakovom i Anom. Prvo smo Gordanovim space shuttleom otišli u Canazei, gdje smo kratko šopingirali, pa smo na Klackovu preporuku otišli do žice (košare) na Marmoladi koja na žalost nije radila. Malo smo poslikali i vratili se na Sellu. Jakovu se baš nije penjalo (već je dan prije sa G. i A. penjao Rampenfuhre IV, 320m – svaka čast mali!!) pa ga je Gordan odveo gondolom na Sass Pordoi, a za to vrijeme smo Ana i ja popeli Freccia-u (IV) u prvom Sella tornju. Nakon toga smo se opet svi skupili u kampu, potamanili ono što je ostalo od hrane, malo bolderirali na parkingu i još malo baljezgali oko vatre. Nije bilo više ni piva, nije bilo ni gitare ali je zato vatra lagano prigrijavala atmosferu. Bilo je i viceva i doskočica i šala i pošalica i štosova, lovačkih priča, a bome umalo i hodanja po žeravici. Kako je vatra jenjavala tako smo i mi nestajali u šatorima i zavlačili se u vreče.
U nedjelju smo se se razišli; shuttle na Cinque Torri, kombi na Falzarego, a mi smo se gondolom otišli poslikat na Sass Pordoi i malo se ishedonizirat u Rifuggio Maria. Btw imaju odličnu pannacottu s borovnicama i malinama, preporučujem!! Nakon toga smo se spustili i krenuli via Zagabria. Koniec!
Trpimir
tu su i fotke: http://picasaweb.google.com/eldengard/Dolomiti09?feat=directlink
created by: zeljeznicar @ 2009-06-17 10:41:01 / updated by: marko @ 2009-06-17 10:46:48
|
|
|
|
|
