 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Prima invernale su Monte Okich
From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Mon, 15 Feb 2010 15:10:14 +0100
Jučer sam sa Berom Hercegom iz Velebita uživao u pravoj zimskoj idili na Okiću. Već duže vrijeme imao sam zamisao ispenjati Vujakl u zimskim uvjetima. Prvu priliku i prvi veliki snijeg propustio sam, ali je veliki snijeg prošlog tjedna i njihanje temperatura pružilo novu priliku, i to kakvu. Polazak je zbog prognoziranog zatopljenja bio dogovoren za 7 ujutro, i kad je termometar, kod kasarne u Samoboru, pokazao -11°C, znali smo da će to biti dobar dan. Cesta do doma je bila super očišćena, tako da smo, već u pola osam ujutro, počeli spremati opremu. Temperatur je bila oko -5°C, pojavilo se i sunce i ubrzo smo zagazili u nedirnuti snijeg, naime cijeli tjedan nitko nije pristupio na vršnu piramidu Okića. Premda smo povremeno propadali i preko koljena, ubrzo smo bili pod ulazom u smjer. Bero je volontirao za prvu dužinu, htjeo je naime isprobati svoj novi stremen. Uz ponešto petljanja izborio se s najtežom dužinom relativno brzo, iako zadnji klin nije mogao naći pod snijegom. Zatim sam nastupio ja, sa zamisli da pokušam odtulati ovu dužinu. Dobro prerađeni snijeg omogućio je brzo napredovanje do prevjesnog dijela, a zatim je uslijedio trenutak spoznaje. Spoznao sam, da sam predebeo i preslab, da bi u plastičnjacima, ne samo odtulao dužinu, nego da ju ne mogu ni anulirati. Izvadio sam stremen i krenuo tehnicirati, da bi kod drugog spita shvatio da je to s derezama prava patnja. Objesio sam se u spit skinuo dereze, objesio ih na pojas, zajedno s bajlama, i probio se na štand. Dalje sam ja preuzeo vodstvo, i to je bio pravi gušt. Kamen je pun dubokih pukotina i rupa, idealnih za hukanje. Pomogla je i pokoja grana ili busen trave, i ubrzo sam bio na drugom štandu. Bero je slijedio, odabravši penjanje bez dereza, što se pokazalo kao teža opcija. Vrijeme je i dalje bilo idealno: malo sunca, niti pretoplo, niti prehladno. Vertikale su bile suhe, dok je u položenijim dijelovima bilo puno snijega, koji je trebalo čistiti, ali se moglo i dobro stati na njega. Bero je krenuo u zadnju dužinu, popeo se 7-8 metara na policu u bridu, ukopčao slijedeći spit i stao. Izlaz na položeni greben bio je zaliven snijegom i ledom. Nije znao gdje je slijedeći klin (pod snijegom) i odlučio se za silaz. Spustio sam ga na štand, prevezali smo se, i ja sam preuzeo vodstvo. U donjoj ploči bilo mi je drago što penjem na top rope, jer se nikako ne mogu priviknuti na penjanje suhe stijene u mojim ogromnim plastikanama s derezama. Na bridu, dereze su mi omogućile da stanem u neku pukotinu, koju ljeti ni ne zamjećuješ, jer se tu penje na trenje. Zatim sam počeo čistiti snijeg, tražeći klin. S obzirom da me je navinulo, objesio sam se u najviši spit, i nastavio čistiti, dok se konačno nije ukazala ušica starog kropara. S ukopčanim klinom, lakše se disalo, pa sam krenuo dalje, nogama stajući na zaleđenu ploču. Metar iznad klina uspio sam postaviti dobar Camalot # 0,5 i zajahivanje grebena je postala samo formalnost. Dalje smijer postaje lakši, ali je zabava, s dobrim hukovima, potrajala do samog izlaza, gdje je zadnji gib bio zabijanje oba cepina u nešto pod snijegom i iskobeljavanje na Žoharov klinčani put. Bero je i ovaj put odlučio penjati bez dereza, što ga je natjeralo, da na vrhu prizna, da bi s njima bilo puno lakše. Još jednom se Okić pokazao kao idealno mjesto za trening i zabavu. Uvjeti su bili idealni za iskušavanje i trening zimskog penjanja. Možemo se mi žaliti na loše uvjete, lavine, nedostatak vremena ili da nas nitko neće voditi u Alpe, ali ostaje činjenica da je potrebno samo malo mašte i volje, i avantura se nalazi pred kućnim vratima (skoro). Uvjeti kakvi su bili u nedjelju, su istina rijetki, ali je prava šteta bila ne iskoristiti ih. Izlazna dužina Zaboravljenog grebena bila je skroz zaflitana snijegom, a znajući konfiguraciju i drugih dužina, uvjeti su i tu sigurno bili dobri. Onaj tko je htio nešto penjati u nedjelju, a nije svratio na Okić (pod uvjetom da nije otišao nekamo drugdje) može samo žaliti. Slika nažalost nema. Beri je fotoaparat ispao negdje u prvoj dužini i nije ga uspio naći (pa ako koja dobra duša naiđe na usamljeni Olympus...) a meni se mobitel smrznuo i nisam mogao otvoriti objektiv...
Pozdrav, do slijedećeg ledenog doba,
Klacko
created by: zeljeznicar @ 2010-02-15 15:16:01
|
|
|
|
|
