Na fotografiji: Saso, Fabro i 2 Ive
Gdje: Pisco (5760 m), Ande
Foto: nepoznati slovenac, 2008.

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 26 Aug 2010 15:14:42 +0200

Kako su dojmovi od prije dva mjeseca bili odlični, vrag mi nije dao mira i opet se moralo na Čvrsnicu. Ovaj put u manjoj ali agilnijoj ekipi: Dado, Djuk, Nada, Sandra, Željko, Jaca i ja. Sada nismo išli kroz Bosnu nego najbržim putem: autocestom do Zagvozda, pa preko Imotskog i Posušja. To je ukupno 520km od Zagreba (od čega 450km autocestom). Usput smo zavirili u oba prekrasna Imotska jezera i šteta što nismo malo umočili barem noge u njih, ali dogovor nam je bio nespretan i nedorečen. A nije se ostvario niti moj početni plan: juriš na Vran (2074m), odmah istog dana. Radije smo malo obišli Dugo polje i njegove smještajne mogućnosti, te se udobno uvalili. U tom kontekstu moram odmah kritizirati Poljakov vodič jer planinarski dom u Risovcu već godinama uopće ne radi, pa nitko ne treba planirati noćenje u njemu. No, tako je i bolje s obzirom na to kako izgleda. Naš je pansion bio odličan, mnogo bolji od motela 'Hajdučke vrleti' u kojem smo bili prethodni put, a cijena vrlo pristojnih 10 eura po glavi na dan (računajući tu popust za koji se izborio spretni Djuk).

Drugi dan ujutro krenuli smo na turu prema našem glavnom cilju, planinarskom domu pod Velikim Vilincem. Ideja je bila vidjeti kako tamo stoje stvari, tj. bi li se ondje opet dao organizirati kakav alpinistički logor budući da ta lokacija pruža jedinu mogućnost za takvo što na cijeloj, ogromnoj Čvrsnici. Ali o tom potom. Uspon kreće po skijaškoj stazi i mada svi vodiči kažu da je taj dio nezanimljiv, nama to nije bilo tako. Naime, te krčevine obiluju šumskim jagodama i malinama i bome se već dugo nismo tako dobro najeli tih bobica kao tada. Na vrhu skijališta započinje markirani put i vodi strmo uzbrdo kroz bukovu šumu do stjenovitog grebena. To je otprilike na nekih 1800 metara visine i nakon toga put se više bitno ne uzdiže nego samo prodire u unutrašnjost planine. Ali ambijent je sjajan jer vidici pucaju na sve strane, te je ta tura atraktivnija od one prema najvišem vrhu, Pločnom. Zanimljivo je i to što je staza nevjerojatno 'mekana', iako bi čovjek tamo očekivao suri kamenjar. Razlog tome jest to što je većinom prosječena kroz klekovinu, pa se hoda po zemlji a ne po kamenju. Tek se na par mjesta naleti na kakvu siparčinu. Ukratko, po takvom terenu za nekih 5h (s odmorima) dođete na Veliki Vilinac (2117m), koji predstavlja središnji vrh masiva a nalazi se već na neretvanskoj strani brda. Pogledi pucaju na brojne šiljke Prenja, Veleža i Čabulje i, najvažnije od svega, Divu Grabovicu u kojoj se nalaze najmoćnije stijene bivše države. U upisnoj knjizi otkrivamo nekoliko poznatih imena, starih bosanskih alpinista koje su vjerojatno zapamtili oni koji su 80-tih pratili 'Naše planine', kao što su Sakib Kliko i Faruk Zahirović. A u blizini je potpisan i Tito (sumnjam da je vlastoručno), i to pomoću naslaganog kamenja.

Nakon toga slijedio je silazak do pl. doma, koji je doista obnovljen ali još nije službeno otvoren (kako sam napisao u prethodnom izvješću). O tome kako izgleda prosudite sami iz fotografije, no meni se osobno više dopadao onaj stari kojeg je zoljama razvalio HVO. U blizini je izvor, s nevjerojatno hladnom i sasvim pitkom vodom. Kako nitko od nas nije nagazio na minu, mada smo se dosta smucali naokolo, slutim da ih (suprotno nekim glasinama) niti nema. A odmah ispod, ispod je veličanstvena Diva Grabovica! Od 1100m Velikog kuka izviruje tek nekih 100-200m, dok se Mezića stijena vidi mnogo bolje. Očekivao sam da je takva gromada od 1300m manje strma, ali vraga! Neki njeni dijelovi izgledaju potpuno okomiti i ne baš razvedeni. Mislim da bi nekom boljem navezu mogla biti prilično dobar izazov. Čudo da se Franček Knez nikada nije ondje zatekao jer bi za sebe tamo našao i više nego dostojan teren. Ali ako nas čita, tko zna ...

Sandra, Nada i ja smo se isti dan vratili u Risovac, dok je ostatak ekipe prenoćio na domu. Sačekali su Jablaničane koji polako dovršavaju zgradu, te izvidjeli kako je unutra. Kažu da obećava, pa vjerujem da bi se logor ondje doista mogao napraviti, npr. dogodine. Izvidjeli smo i pristupe do Vilinca. Najkraći ide s kraja Dugog polja, negdje od Sovićkih vrata, odakle se može dosta duboko cestom i zatim ima još 2,30h pješke. A pokupili smo kontakte onih koje bi trebalo pitati slažu li se s takvim idejama. Tako mislim da mogu reći da je teren pripremljen, onoliko koliko se to u ovom času moglo učiniti.

Idući dan smo Nada i ja otišli na Veliki Vran, onako po bespuću odmah iznad 'Hajdučkih vrleti', a spustili se skroz friško markiranom stazom. Ta planina je također lijepa i bogata biljem (lokalci se hvale da taj predio ima više vrsta zelenja nego cijela Velika Britanija). Na mjestima ne možete drugačije negoli gaziti po nasadima borovnica koji su baš posvud. Ima ih toliko da čovjek pomisli da se kad-tad mora susresti s nekim medom koji čuva svoje hranilište. Ipak, na žalost smo čuli da su krivolovci za vrijeme rata potamanili svu divljač i da je trenutno teško sresti bilo kakvo živinče. A naši spavači na domu su od njega otišli na Pločno. Kažu da je taj put prekrasan, ali nemarkiran i često obrastao klekovinom. Na vrhu su sreli mnogo raje: nekih koji su na Pločno došli terencima i drugih koji su dopješačili iz Masne luke. No, cijeli im se izlet odužio i u dolinu su se spustili tek oko 19h, te stoga nismo više mogli nastaviti po planu - tj. produžiti do posljednjeg preostalog (etnički) hrvatskog dvotisućnjaka, Cincara nad Livnom. Ništa, morat će nas sačekati do iduće prilike.

Iduće jutro, pri odlasku, nakrcali smo se raznim biljnim likerima koji se proizvode na Blidinjskom području, tj. borovničkama, borovačama, rakijom od stolisnika i inim. A pokazalo se da Dadin ugled dobro dođe: naišli smo na njegove bivše tečajce i nekadašnje članove AOŽ koji u Risovcu imaju vikendicu. Pozvali nas ljudi da se opet pojavimo i smjestimo kod njih, a Dado za to ima volje već relativno brzo - zbog turno-skijaških mogućnosti koje vidi na Čvrsnici i (pogotovo) Vranu. Neumorni je Djuk još sa svojom ekipom otišao na Vran dok smo se mi preostali preko jezera Buško blato vratili na domaći teren. Tamo smo se okupali ili bar smočili noge, te malo slinili na Tušnicu i Kamešnicu koje odatle stvarno moćno izgledaju: izdižu se praktički iz samog jezera i to do sasvim zavidne visine od 1700, odnosno 1900m. A u daljini se nazirao Cincar. Livno, dolazimo!

Neven P.

p.s. jos par fotki može se naći na adresi http://lib.irb.hr/galerija/thumbnails.php?album=447