 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Drmator: 1981. i 2011.
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Fri, 26 Aug 2011 23:18:27 +0200
Ako iz naslova još niste naslutili o čemu će ovdje uglavnom biti riječ, dodajte u njemu jedan samoglasnik iza prvog slova i zamijenite onaj idući stanovitim drugim, pa je misterij riješen. A spomenute godine govore o tome da sam to područje nedavno opet posjetio nakon punih 30 godina. Da, valjalo je opet malo obnoviti uspomene i prepustiti se nostalgiji.
1981. Tadašnji najbolji prijatelj Dražen i ja odlučili smo netom pred odlazak u JNA, koncem rujna, posjetiti još par brda za koja smo se posebno zapalili preko taman objavljenog Smerkeovog vodiča Stijene Jugoslavije II. Zato smo sjeli u vlak za tadašnje Kardeljevo, pa se preko Dubrovnika dokoprcali busom u Herceg novi. Prvi cilj bio nam je Orjen, odnosno stijena Subre za koju je Smerke napisao da je visoka 300m dok ju je Poljak bio procijenio na čak 400 (vidi starija izdanja Planina Hrvatske). A i na fotki je izgledala ko' kolačić, te u njoj dotad još nije bilo nijednog smjera (vjerujem da je tako i danas). Tko bi tome odolio? Sigurno ne mlađahna srca željna penjačke slave. No, put do stijene bio je tegoban: najprije 15-20km pješačenja po cestama do visoravni Vrbanje, gdje se tada nalazio planinarski dom. Srećom, taj nam dao malo podstreka nakon višesatnog tumaranja po žestokom suncu. Naime, radilo se o staroj austrougarskoj karauli koja je bila građena kao mala tvrđava: s zidinama od masivnog kamena, puškarnicama i svime što uz to ide. Bez sumnje najzanimljiviji dom u kojem sam ikada spavao. Na žalost, u zadnjem vodiču za to područje iz 2004. taj se objekt uopće ne spominje pa se plašim da je možda čak i uništen u posljednjem ratu. A od njega do Subre ima još dobra 3h po livadama i šumama, pa smo to morali ostaviti za idući dan. Taj se put izdaleka uistinu činio vrijednim napora, no kad smo došli blizu shvatili smo da sve ono što se ranije vidjelo kao (impozantna) stijena nije samo ona već je dojam velikim dijelom stvarao i kamenjar ispod nje. Tako je na koncu ispalo da stijena, u pravom smislu riječi, nije viša od 100m i da zapravo nikako ne vrijedi ići skroz onamo iz naših krajeva da bi se nešto ispenjalo. E, da smo bar poslušali Tina Ilakovca koji je takvo stanje naslutio iz samih fotografija spomenutih vrlih (dez)informatora! A da stvar bude gora, nigdje blizu nije bilo niti izvora koji se spominju u oba vodiča - raznih kapavica i Zmajevog ždrijela, ma ničega. A mi smo, uzdajući se u te bapske priče, već davno prije potrošili sve zalihe vode. Zato tu turu pamtimo kao višesatno, uzaludno i iscrpljujuće tumaranje koje smo htjeli okončati jedino dobrim odmorom i stoga nam nije više padalo na pamet da svratimo na vrh Orjena (1893m), mada nije bio daleko. Trećeg dana opet nas je čekao trening za prašinare (barem su mene strpali među njih), tj. višekilometarsko tabananje cestom skoro do Trebinja odakle smo se prebacili u Nikšić. Nadali smo se brzom hvatanju prijevoza odatle do Žabljaka pod Durmitorom, ali vraga! Trebali smo čekati skoro cijeli dan - pet puta obići cijeli Nikšić, pojesti hrpu baklava i polokati gomilu boza - da bismo se ukrcali za dalje. A i onda šok: tih preostalih 70km vozili smo se, ni više ni manje, punih 6h. Takve su tamošnje ceste i tereni.
2011. Modernija su vremena donijela prebacivanje do cilja u jednom dahu: posebni bus za vascjelu planinarsku družbu od Pule i Rijeke pa skroz do Žabljaka. Na neki način lakše, ali ipak vraška gnjavaža. Uz sve naše autoceste, Dubrovnik smo dosegli nakon dobrih 10h vožnje, a Nikšić (opet preko Trebinja) za daljnjih 4-5h. Tako smo em malo okasnili za planirani posjet manastiru Ostrog (ugrađen u stijene Prekornice, slično Ratkovom skloništu ili Predjamskom gradu, i sumnjičen da se u njemu skrivao Raša Karadžić), em zapeli tom busetinom na uskim đetičkim cestama do njega. Uslijedilo je povlačenje u Nikšić i juriš u Žabljak. Prepao sam se da će se ponoviti priča iz prethodnog odjeljka, ali nije. Cesta je pošteno obnovljena, pa smo tu relaciju prešli za 3h. Još uvijek zvuči puno za takvu udaljenost, ali napredak je ogroman. Tamo nas je čekao krevet u, barem formalno govoreći, hotelu.
1981. Trideset godina ranije u Žabljaku nas nije čekalo baš ništa, a ravnajući se Smerkeom odmah smo po dolasku zapalili u Veliku karlicu gdje se nalazi alpinistički, Rastkov bivak. Nadali smo se da funkcionira kao slični objekti u Sloveniji, tj. da je otvoren, ali ne! Bio je zaključan s tri masivna lokota i nije nam preostalo drugo nego da prespavamo kraj njega na visini od oko 2000m. Možda se to danas ne čini kao velika stvar, ali tada nismo imali pernate vreće već nekakve tanke poljske strahote a mislim da su nam i karimati bili nepoznanica. A još je i vrijeme malo visilo i kiša nije bila nemoguća. Srećom, nekako smo preživjeli tu noć bez velikih problema. Rano ujutro smo preko sedla između Međeda i Terzinog bogaza prešli do katuna u Lokvicama i tamo, ako se dobro sjećam, ostavili višak stvari da se lakše dočepamo Bobotovog kuka (2522m, po starom najviši vrh Crne gore). Uspon je prošao bez većih problema. Jedino čega se sjećam iz te etape jest da smo pod samim vršnim dijelom našli ruksak s natpisom na engleskom da ne treba brinuti za njegovog vlasnika jer je otišao na vrh. A autor je bio stari, veoma simpatični Britanac kojeg smo sreli malo dalje. Idući važan detalj bila je snažna žeđ koja nas je morila, tolika da par sati kasnije nismo mogli izići iz Ledene špilje jer se nikako nismo mogli dovoljno napojiti. Nakon toga pokupili smo stvari u katunu, spustili se u Žabljak i negdje prespavali. Rano ujutro uhvatismo bus za Bijelo polje, pa vlak za Beograd i Zagreb. Već tjedan ili desetak dana kasnije gojzerice smo zamijenili vojničkim čizmetinama.
2011. Ovogodišnje planinarenje započelo je iznad doline u kojoj smo Dražen i ja spavali: usponom na Savin kuk (2313m). S jedne strane, taj se izlet isplati jer je taj vrh sjajan vidikovac. Ali s druge strane, bolje ga je bilo iskoristiti za dan odmora od svakodnevnog planinarenja jer se na njega može i žičarom. Da, napravili su je prije nekih 20 godina i za to dosad nisam imao pojma. A radi te investicije fino su uništili niže padine tog, inače lijepog, brda tako da hodanje nije ugodno: staze nema već se ide po skijaškim terenima, koji su sada buldožerima razvaljene i poravnate kosine. Tek u gornjem dijelu naiđete na pravi put. Ali tamo vas čekaju i horde onih koji su došli žičarom: taj dan bilo ih je par stotina: u japankama, štiklama, bretelicama, tangama i vrag zna kakvoj još odjeći i obući koja spada na plaže i špice a ne u planine. Drugi dan uslijedilo je hvatanje glavnog trofeja, tj. najvišeg vrha. Srećom se na njega išlo sa suprotne strane od one kojom smo mu pristupili 1981. pa sam vidio i drugi dio durmitorskog masiva. Sada se do tamo dođe nedavno asfaltiranom, ali prilično uskom, cestom. Njome juri sve i svašta: kombiji domaćih auto-poduzetnika, terenci, češki autobusi ... I bome je promet žestok, barem u sezoni. Taj je put lakši i kraći od onog iz Žabljaka, ali nudi neke lijepe detalje kao pogled na Šarene pasove - vrh išaran kružnim stjenovitim slojevima i travom. Toga ima samo tamo, jer sličan je i impresivni Prutaš. A o usponu nemam što reći, osim da je pred vrh malo neugodan jer je dosta eksponiran i neosiguran a gužva je bila strahovita: stotine Čeha, pa nekakvi švapski vjerski fanatici s zastavom i slično. I time sam više-manje opet vidio ono isto što i prije 30 godina, pa valja napraviti predah. Ali, ne brinite, nastavak slijedi - jadna li vam majka.
NP
Crno jezero i Crvena greda.JPG
Crno jezero sa Savinog kuka.JPG
Durmitor iz Žabljaka.JPG
Šareni pasovi.JPG
created by: zeljeznicar @ 2011-08-26 23:26:01
|
|
|
|
|
