na slici: Ognjen Fabris
gdje: Sjeverno rebro, Paklenica
kad: 10/2010

From: irena bosnjak - irenna [email protected]
Date: Tue, 25 Jun 2013 16:22:53 -0700 (PDT)

Evo još jedan megaizvještaj iz Kamniških Alpa gdje su iskusniji članovi poveli nas nove u naš prvi alpski smjer:

Tamo negdje prije dva tjedna Rene je na sastanku spomenuo plan za ovaj izlet i to je bio taj trenutak kad sam, po prvi put, i ja osjetila zov Alpa. Odmah poslije sastanka rekla sam da bih išla i ja i, pomalo bahato, pitala: ''A hoćemo mi tamo samo šetati ili ćemo nešto i popeti?'' Rene je obećao da hoćemo i, bome, ispunio obećanje. U tom trenutku nisam imala ni približnu sliku o tome što me tamo čeka. Tek u narednim danima dogovora kad su se počeli spominjati nekakvi cepini, topljenje snijega, višesatno hodanje, tempo i akcija počela mi se bistriti slika o svemu tome. Iako su moje želja i volja bivale sve jačima, dio tj. dijelovi mene su se ipak neć‡kali, jer ja (a to sam priznala tek tamo na 2000m visine) nisam nikad planinarila dulje od onih sat vremena do Kleka, sa snijegom sam bliska samo ako mi je neka daska zavezana za noge, a cepin sam čak i držala u ruci jednom na tunelu... Ipak, zaključila sam da sam u zadnjih par mjeseci intenzivnog penjanja valjda skrpala neku kondiciju i da ja to mogu. Moram moći!

Rene, Hrvoje, Vlado i ja svoj ''zelo zahtevan dostop'' počeli smo malo iza 8 sati navečer. Do Cojzove koče, u kojoj smo se odmorili i natočili vodu, stigli smo kroz 2-2 i pol (kako tko :)) prilično naporna sata. Zato je put od koče do Bivka pod Grintovcem bio pravi užitak. To što smo odlučili hodati do bivka po noć‡i bio je, vjerujem, pun pogodak. Temperatura je bila idealna, sve je bilo nekako mirno i spokojno... Čulo se tek nas četvero kako koračamo sad već malo manje zahtjevnim putem diveći se idili koja nas okružuje, geometrijskom savršenstvu stijena i vrckavim metamorfozama mjeseca. Do bivka stižemo nešto iza ponoći. Pričekali smo zaigranu četvorku (Josip, Roman, Zvone i Tompa) koja je krenula nešto kasnije od nas iz Zg-a pa se nakon krać‡eg čavrljanja spremili u krevete. U subotu ujutro budimo se s prekrasnim pogledom na izlazak sunca (ok, bar mi koji smo zauzeli dobra mjesta u bivku), brzinski doručkujemo i kreć‡emo prema Skuti i njenom Južnom razu. Vlado, Hrvoje, Rene i ja krenuli smo prvi, a ostatak sat vremena nakon nas, ali unatoč tom vremenskom razmaku stvorila se gužva već‡ na drugom štandu zbog čega su Roman i Tompa kao zadnji navez odustali. Spomenutoj  gužvi sam zasigurno ja uvelike pridonijela kad sam u jednom cugu zbog prevelikog trenja morala otpenjavati, vaditi čokove iz krivih mjesta i sl. što je uzelo cca pola sata. Sorry dečki, nije bilo namjerno... Zadnjih par cugova smo Rene i ja penjali paralelno pa smo pri kraju ipak dobili na brzini i izašli iz smjera nakon nekih 5 sati, taman prije kiše. Vješto skriveni u našem zlatnom minibivku od astrofolije pričekali smo samo Vladu i Hrvoja i odmah po njihovom dolasku zaputili se prema  Štruci gdje smo imali u planu penjati još jedan smjer. Za to se trebalo spustiti do nekog abseil sidrišta po prilično teškom i opasnom terenu, a muke po spustu postale su još veće kad smo shvatili da sidrišta više nema! Izgleda da se odvalio komad stijene s kojega je kretao abseil pa smo se odlučili spustiti preko neke glonđ‘e nadajuć‡i se da ć‡emo moć‡i izvuć‡i uže. To nam je pošlo za rukom, ali sve skupa je predugo trajalo i bilo je već‡ prekasno za ulazak u dugi smjer pa smo od te ideje morali odustati. Ipak, to nam nije tako teško palo jer smo se putem do bivka odlično zabavljali improviziranim skijanjem (kao posljedicu čega sam morala iduć‡i dan obuti plastične vrećice, a tek onda tenisice koje su bile u potpunosti mokre i da, priznajem, trebala sam uzeti gojzerice). Naš raniji povratak ispao je i sreć‡a u nesreć‡i za Danka i Marija koje smo sreli putem kako nakon penjanja Virensa promišljaju kuda se ide do bivka pa smo ih poveli s nama :) To znaći da nas je sad tamo bilo 10 (bilo bi i 13 da se Roman nije junački obračunao sa nekim Slovencima koji su isto naumili tamo spavati) pa smo tu noć‡ stvarno bili poredani ko' sardine po krevetima i bilo je prilično vruće i zagušljivo pa se opet nitko nije baš naspavao, ali nam nekako to više nije bilo ni bitno.

Jutro drugo, pakiranje, dogovor. Četvorka iz našeg auta odlučuje se za abseil niz Kogel pa penjanje nekog smjera tamo, a ostatak na hodačku turu do Grintovca.  Spustivši se pod Kogel Vlado je obznanio da se ni njemu taj dan ne penje pa su se i on i Hrvoje uputili prema dolini. Rene i ja smo i dalje ostali tvrdoglavo ustrajni u namjeri da još nešto popnemo. Možda je glavni razlog bio izbor smjera, jer su nam se oboma caklile oči na spomen planiranog Zupanova smjera i jednostavno nismo htjeli propustiti priliku. Dakle- Zupanova smer, 220 m, ocjena V+(A0). Odmah ću reći da je to vjerojatno najljepši smjer koji sam penjala u svojoj kratkoj penjačkoj karijeri (da, znam, to kažem za svaki drugi smjer, ali kad je sve to taaako lijepo). Smjer bih toplo preporučila svima uz napomenu da je orijentacijski zahtjevan, klinova ima, ali ne u prevelikom broju, i definitivno je potrebno osjeÄćati se samouvjerenim u čvrstim i konstantnim peticama pa i šesticama prije penjanja istog. Rene je sve penjao kao prvi, ja sam vjerno slijedila. Smjer je zanimljiv, ima i ploča i kamina i zajeda i prečki i svega. Stijena je uglavnom čvrsta, tek mjestimično krušljiva i sve je puno odličnih hvatova koji bi se samo stvorili kad ih najviše trebaš. Doista, baš kao da je netko zamislio smjer, a tek onda oblikovao stijenu.

Prve dvije trećine smjera prošli smo bez nekih već‡ih iznenađ‘enja (osim isčuđavanja prevjesnim četvorkama), no nakon toga počinje avantura. Kad smo stigli do police 3 cuga prije kraja nad nas se odjednom nadvio veliki crni oblak. Svjesni smo- kiša će. Znamo da nas pred kraj smjera čeka ozbiljno penjanje, čitamo opis smjera još jednom kad tamo, pomalo crnohumorno, za iduć‡i cug piše: ''gladek in zelo težaven žleb (V+)''. Točno ono što si penjač ''priželjkuje'' pred kišu. Rene ubrzo kreće u želji da prestigne kišu koja počinje tapkati taman kad je izlazio iz žleba. Pošto je smjer cijelom dužinom blago prevjesan nas i nije baš toliko smočila kiša, a ni tuča poslije nje, ali dio stijene je ipak dobio svoje. Rene je uspješno svladao cug unatoč nedać‡ama. Krećem kao druga, računajuć‡i da ć‡e mi biti ''veselo''. Ulazim u već‡ napola mokar žlijeb i iznenađ‘ujuće lako ga prolazim u velikom raskoraku. I tako, prošavši detalj, kad sam već‡ izašla na ravno, radosno viknem ''Rene prošla sam ga slobodno!'', sekudu kasnije zakoračim, poskliznem se, padnem i pošteno razrežem lijevi dlan. Tipično.. Povrijeđene ruke i malo više povrijeđenog ega penjem dalje do Renea, uglavnom na noge heh. Ostala su nam još dva cuga do kraja, kiša je stala, ali sad smo odjednom bili unutar oblaka i oko nas samo bijelilo (što je meni osobno bilo neugodnije od kiše). Malo smo odmorili, isprali ranu tri dana starom limunadom (ne pokušavati kod kuće), zalijepili flaster pa oprezno nastavili dalje. Predzadnji cug je prekrasna zajeda (tamo je valjda taj A0), Rene ju je riješio za čas i s užitkom. Ja sam tek glumila da neustrašivo penjem s jednom rukom, ali u biti je Rene odozgo vukao cca 70% moje težine na Bernarda:) . Zadnji cug IV+. Misliš- gotovo je, sad je lagano, vani smo. To je neka kratka prečka preko glatke ploče, sve divno krasno, ali nije 4+. Ma nije ni 5+. Nema hvatova za ruke pa bi noge, pretpostavljam, trebale odraditi svoje na trenje što baš i nije moguće na vlažnoj stijeni. Srećom pa ima klinova na svakih metar i pol, a i dobra mentorska duša koja mi je ostavila par gurtni pa sam to uspjela proć‡i na neki sakati-tarzan način-bolje i ne zamišljati na što je to ličilo :)

Napokon na vrhu, sretni i zadovoljni, brzinski se spremamo. Abseil niz Virensa ovaj put odrađ‘ujemo u fast forwardu (nije da smo štopali, ali ravno 38 minuta, rekorde neću spominjati), strmi put preko sipara, snijega i mokrih trava u slow motionu i kod auta smo bili ''već‡'' oko pola 12, a u Zg-u u sitne noćne sate. Hvala Hrvoju i Vladi što su nas strpljivo čekali i nisu se ljutili što dolazimo tako kasno. I hvala Reneu i kao inicijatoru izeta i kao mom penjačkom partneru/mentoru, zaslužio je pozamašan broj klinova što se mene tiće. Summa summarum- moje prvo ozbiljno planinarenje, moj prvi alpski smjer, moj najljepši smjer i još puno toga prvog i naj u jednom vikendu. Jedva čekam nove Alpe :) ...o savršenim kockama nekom drugom prilikom... U prilogu Reneove slike: