Penjač: Mario Ferenčak
Gdje: priječenje Rochefort grebena
Foto: Rene Lisac, 08/2011

From: Marin Ĺ apit - [email protected]
Date: Wed, 16 Oct 2013 15:43:45 +0200

Izlet je, kako i svaki do sada, počeo buđenjem prije toplane i tjeranje samog sebe pištoljem iz kreveta. Mjesto okupljanja bio je Hotel Frankopan u Ogulinu, gdje je ostatak tečajaca odradio kavu, dok je naš auto, po običaju, žrtvovao ugodno druženje za koju minutu sna više. Nastavak je slijedio na početku staze gdje smo se našli sa instruktorima, razdijelili zajedničku opremu među sobom te teškim korakom krenuli u uspon prema domu.

Kišno vrijeme ograničilo nas je na ponavljenje vježbi i postupka u domu i oko njega. Bilo je i par "sretnika" koji su taj dan okušali stijenu u absajlu, ali je njihova sreća bila kratkog vijeka jer ih je kiša oprala do gole kože. Najzanimljivija je, u svakom slučaju, bila vježba komunikacije preko užeta jer je to bila jedina novotarija dana. Instruktori su se potrudili da baš svakome "zapne" uže te se ulađari u stup ispred doma. Neki su pokušavali pustiti problem da se riješi sam od sebe i proveli duže vrijeme pokušavajaći "maca za psa, pas za djecu, djeca za babu, baba za djeda, djed za repu - povuci, potegni -iščupati ne mogu" metodu. Ja sam to osobno riješio gospodski - skidajući se sa štanda, motajući uže oko sebe i kao princ na bijelom konju solirajući do dame (Sande) u nevolji. Preporučio bih to svima koji se nađu u sličnoj sitaciji, ali na ravnom i oko doma.

Noć je donijela vijesti o dobroj vremenskoj prognozi i, na svačije oduševljenje, najavu izričito penjačkog dana u nedjelju. Ostatak večeri proveli smo u ugodnom zajedničkom druženju, uz pokoje pivo, domarovu LSD rakiju, moju majku, aluminijsku piramidu, feminizirane reinkarnacije Tupaca i *Notorious B.I.G.* a i autora u Freddie Mercury izdanju. Goran je bio najluđi, on je radio?! Nedjelja je počela ranim buđenjem, dolaženjem k sebi i odlaskom, sa partnerom, pod južnu stijenu Kleka na penjanje. Prvi zadatak bio je, na osnovi skice i opisa, sami dovesti instruktora pod smijer te naći njegov ulaz. Zadatak obavljen! Pod ulazom u smjer nas čekaju Tomislav i Jelena, koji, kako prvi navez, kreću u smjer. Dok su se njih dvoje probijali kroz prvi cug, instruktor (Perat Kasun) i ja prošli smo kroz komunikaciju i čvorove te počeli sa pripremom za smjer uz neprestano zujanje kamenja oko naših glava. Dogovor je pao da smjer prođemo cug po cug, tako da on vodi kroz najteži detalj, šta je značilo da ja vodim prvi cug. Uspon je zvučao upravo ovako: - Petar kaže: "Penji!", - ja kažem: "Penjem!" - opet ja (30 sek. kasnje): " #!**##?! materinu !#"$*#!" - Petar: Jesi dobro?! - ja: Jesam. Ti? - Petar: Jesam. - obojica: hahahahaha

A izgledao kako pad sa faktorom (ako sam dobro razumio Luxa na zadnjem predavanju) cca. 2.5 na neuštandanog partnera. Samo su nas neka mala izbočina i partenrova jaka lijeva ruka (pitajte njega od čega) zaustavili od daljnjeg padanja par metara niže u sipar. Smijeh, veselje, jeba te led, šta ćemo sad, zovi Nikolu,... Nakon što smo se pribrali, zajedničkim je snagama odlučeno da odustanemo od daljnjeg penjanja i vratimo se u dom. Ostatak dana smo proveli uz analizu nemilog dodgođaja i dočekujući ostatak družine u povratku iz smjerova. Kad su se svi vratili i prenjeli dojmove i iskustava, pokupili smo opremu i zaputili se noćnom šetnjicom do auta. Uslijedilo je okupljananje na pizzi u Ogulinu i povratak u Zagreb. Sve u svemu, Klek nam je pokazao sva svoja lica i zasigurno ga, bar ja, nikada neću zaboraviti. Do nekog sljedećeg i "drugi puta ću pametnije" puta.

Marin Šapit - šampita, pussy, odbaćeni sin...