Što: Iva čeka izlazak sunca na Bivku pod Grintovcem
Foto: Tomislav Novak, 2010.

From: irena bosnjak - irenna [email protected]
Date: Wed, 16 Oct 2013 08:51:49 -0700 (PDT)

U nestašici izvještaja, a i osobno osupnuta nedostatkom izvještaja s kampa ''Glavno da se klajmba'', evo moj mali osvrt na iskustva s Biokova..

Švabo i ja stižemo u Makarsku dva dana prije početka kampa iskoristiti zadnje sunčane dane prije kiše koja je bila najavljivana za sve dane službenog trajanja kampa. Prvotna ideja bila je noć‡iti ispod Bukovca i planiranog šestometarskog smjera ''Dalmatinski san'' što bi uključivalo dvosatni pristup sa 20-35 kg na leđ‘ima i spavanje u ljetnom šatoru na buri. Sreć‡om, Milan B. nas je odgovorio od te blesave ideje i ponudio topli krov nad glavom u Makarskoj.

Drugo jutro budimo se oko 6, kafenišemo do 7, u pola 8 smo iznad Topić‡a. Pristup je manje zahtjevan nego što sam se pribojavala. Sat i pol polaganog hoda, uz malo iritantniji završni sipar. Sam ulaz u smjer nije teško nać‡i, ako se slijedi opis, a i označen je plavim slovima. Neć‡u detaljno opisivati sve dužine jer ih ima ni manje ni više nego 18 u tih 600m. Reć‡i ć‡u samo da je smjer baš sve ono što osobi padne na pamet kad pomisli na Pezzolatovu 6icu: lijepe, ali malo precijenjene dužine, već‡inom na trenje, gdje ocjene drže uglavnom detalji,a ne cijeli cugovi. Ipak, smjer ne bi trebalo shvatiti olako, prvenstveno zbog njegove dužine. Kao najveć‡e ''težave'' spomenula bih srednji od 3 6b cuga i onaj jedini ocijenjen 6a+. Taj je meni osobno bio najteži, ali smjer je tako dobro zaspitan da se svaki problem može riješiti zdravoseljačkim navlačenjem :D

Ostatak smjera je bio prekrasan, dan savršeno sunčan, bura se smirila, guštanje na zavidnoj razini i sve je bilo super, osim što mi je iz polovice smjera letio fotić kad sam nervozno kopala po ruksaku tražeći čokoladu koja bi umanjila moju nervozu zbog strašno neudobnog visećeg štanda. Sretnog nalaznika očekuje siromašna nagrada... Iz smjera, očekivano pošto se nismo nimalo žurili, izlazimo taman na vrijeme za uhvatiti predivan pogled na zalazak sunca... eh, da sam bar imala fotić‡ da mogu tu sliku podijeliti sad sa svima :(  Silazak (noćni), iako su ga svi opisivali vrlo ugodnim, meni je bio jako naporan i činilo se da traje beskonačno (u stvarnom vremenu nekih 2h).. Dolje nas dočekuje Milan i vodi na prefine palačinke pa natrag u Makarsku.

U petak selimo u kamp u Brelima gdje su se navečer počeli okupljati prvi gosti i već‡ tu već započinje vesela atmosfera koja je ostala na zavidnom nivou i narednih dana. Iako se očekivalo 200njak ljudi, skupilo ih se nešto manje od 100 zbog loše prognoze, međ‘u njima 15ak AOŽovaca. To ne znaći da se oni koji su došli, čak unatoč manje penjanja-više kišnjenja, nisu super zabavili, penjali i uživali u zanimljivim predavanjima i opuštenom druženju.

Svoje iduć‡e penjanje dočekala sam tek u nedjelju. S Reneom odlazim u Mali Borovac gdje penjemo Tommy, 6b, 300m. Jako lijep smjer, zanimljivo i ne pretjerano zahtjevno, ali konstantno penjanje (precijenjenost svejedno ne umanjuje moje veselje jer sam prošla 6b prvi put slobodno :)).

Iako su najavljivali kišu popodne, taj dan prognoze se nisu obistinile (za razliku od subote kad su se svi vratili pokisli iz smjerova), rizik se isplatio. Ovaj put ostala sam samo bez matičara. U smjeru me posebno obradovalo što sam napokon vidjela poskoka uživo, susret koji sam dugo priželjkivala, doduše ne baš ovako blizak (primila sam ljusku doslovno 5 cm iznad njegove glave no sreć‡om samo smo se prijateljski gledali pa je svatko otišao svojim putem.) Predzadnji cug je neko cik cak hodanje kojem je Rene napravio varijantu, ravno preko pukotine, težine oko 6c -slika je u prilogu. Može se popeti koristeći samo čokove i svakako zvući kao zanimljivija alternativa originalnom cugu. Nakon penjanja- noćno kupanje u Makarskoj i tuširanje na plaži koristeć‡i ribani sapun (svakako zgoda za neku drugu priću).

U nedjelju se dobar dio ljudi pokupio natrag kuć‡ama. Najustrajniji kišni ponedjeljak provode ispijajući hmm vrući čaj i voć‡ne sokove u Baškoj vodi. Mi neki ''nadobudni'', po psu, tek u utorak ujutro sretni, umorni i zadovoljni krećemo kućama..

Da ne prekinem svoju tradiciju zahvaljivanja na kraju izvještaja: Hvala svima ukljućenima u organizaciju ovog kampa, ponovilo se i dogodine! Hvala svoj lokalnoj ekipi na gostoljubivosti, stvarno predivni ljudi. Hvala mojim penjačkim partnerima na super provodu :)

Peace

ps. u prilogu slike ukradene s fejsa