Tko: Stipe Mikulić
Gdje: silazak sa Štruce, nakon smeri Črnivec-Pibernik IV/III
Foto: Rene Lisac, 04/2012

From: Hrvoje Ȍrnjak - [email protected]
Date: Tue, 1 Jul 2014 14:28:45 +0200

Prije  svega malo o Velikom Kozjaku. To nije onaj iznad Splita na kojem su se snimali “Veliki hitovi“ hrvatske kinematogafije u nastavcima. Ovo je ipak jedan malo pristojniji ambijent na području Sjevernog Velebita, stjenoviti masiv koji se izdiže iznad Velikog i Malog Lubenovca  sa najvišim vrhom 1629 metara u kojem Akac, Maligan i naš Dado u srpnju 1994. godine kreću sa penjanjem prvih prvenstvenih smjerova kroz sjevernu stijenu. Stijena je vrlo čvrsta i kompaktna, podsjeća na onu pakleničku ali bez spitova J. Kada sam istraživao prije odlaska, naišao sam na jedan izvještaj pod nazivom „Veliki Kozjak – meka za trad“, u potpunosti bih se složio sa naslovom.

U subotu krećemo Milas, Kova, Begić, Petrunić, Šapit i ja od Bile na rotoru u pol 8 put gore spomenutog  Velikog Kozjaka. Vožnja iz Zagreba je trajala cca 2 sata. Tamo se nalazimo sa dva RAK-ovca, Miljenkom i Raulom. Brza priprema i put prema stijeni, točnije amfiteatru u kojem je Kova bio zadnji put. Nailazimo na neki komad stijene za koji mislimo da je iza njega amfiteatar. Navezujemo se i penjemo svaki svojom vartijantom na vrh, neki lakšom a neki i težom, bravo za Rakove. Smjerovi su uglavnom bili ne dulji od dvije dužine užeta, težine do IV(osim onih rakovih), sa hrpom pješčanih satova, pukotina za frendove, zaglavke, klinove, kome kaj paše. Na vrhu otkrivamo da amfiteatra tu ni. Silazimo dolje laganim odpenjavanje i kroz šumu malo ulijevo nakon 10 minuta hoda dolazimo do nekog amfiteatra. Više nam je nije važno jel onaj kojeg tražimo ili nije, bitno je da se penje! (Drugi dan smo tek skužili u kojem smo dijelu penjali, bila je to Zapadna skupina V. Kozjaka sa južne strane, Obadov i Baukov stup.) U sekundi smo pikirali linije smjerova i bacili se na posao. Marin i ja biramo liniju preko položenih ploča i radijatora u žljeb (osiguravalište) pa preko pukotina sa mnoštvom tramvajaca na vrh, ukupno dva cuga od 50 m i težine IV. Silaz kroz klekovinu i strmu šumicu do pod stijenu. Za drugi smjer biramo liniju čez okno, kombinirano penjanje, malo vertikalne ploče pa kaminček i izlaz preko položenih radijatora na vrh, dužina 60 m, težina IV+. Svi sretni i zadovoljni završavamo sa penjanjem za danas. Milas, Pertunić i ja odlučujem odraditi još malo hodače na obližnji vrh Goljak, pa kružno do logora. Na kraju kad se sve zbroji i oduzme, pristupi, penjanje, odstupi,  moglo bi se reći da je to bila jedna prava cjelodnevna alpska tura. A o ambijentu da ni ne pričam, svi dobro znate što nam naš Velebit lijepoga pruža. Nas troje se nakon ture vraća u logor a kad tamo ostatak ekipe već založio vatru, di ćeš bolje! Ispekli malo kobaja, čevapa i luka je bilo. Vinčeko, piva i razgovori do dugo u noć uz vatricu, neprocjenjivo..al tako nam je svaki put kad smo tamo ;)

Drugi dan kasnimo sa buđenjem, ko će se dić, a tak nam je lepo bilo noćas… Plan je odlazak u sjevernu stijenu, u smjer Za zubom, Begić, Petrunić i ja, ostatak ekipe na hodanje. Na pristupu je Begić ozlijedio gležanj tako da u smjer ulazimo Petrunić i ja. Sve je to nekak išlo malo presporo a i nismo na vrijeme ušli u smjer pa se odlučujemo na absail preko drveća nakon popetih 100 metara. Da ne bi dan završili samo sa pokušajem odlučujemo da ćemo jednom od lakših jaruga do vrha Kozjaka. Ulazimo u Prijateljsku jarugu koja se nalazi 50 metara desno od smjera Za zubom. Uglavnom penjemo nenavezani tako da smo bili dosta brzi. Penjući kroz  jarugu zaključujemo da bi se ovdje svakako trebalo vratiti u zimi. Bio bi to lijepi zimski smjer. Jaruga izlazi nedaleko od planinarske staze pa njome na vrh. Na vrhu guštanje, pogledi predivni, Lubenovci, Hajdučki i Rožanski kukovi, Mali Kozjak, Begovački kuk… u kojem god smjeru da se okreneš imaš kaj za vidjet.. Spuštamo se do Milasovog kombija, dečki već čekaju, povratak za Zagreb i nadam se skorom povratku u hrvatsku meku za trad;)