 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Jalovčev kuloar - wireless
From: "Gordan Budic" - [email protected]
Date: Mon, 7 Feb 2005 09:08:35 +0100
Ležim u noći uz blagu svjetlost snijega što dopire kroz prozor. U prozoru obris vreće za spavanje koja visi kako bi se ponovo napuhnula i malo prozračila. Cucki se suše pored nje. Ne vidim zvijezde. Noć prije kroz omalen prozor skupnog ležišča Doma u Tamaru pozdravljam Sjevernjaču duboko zavučen u vreću za spavanje. Cucki se pokušavaju odlediti na temperaturi od +1. Ugodno umoran gubim se u snovima... A ranije tog dana nebo je bilo zimski plavo i jasno i snijeg je škrpao pod skijama dok smo hodali od Planice prema Tamaru pod podnevnim suncem, kroz izletnike na sanjkama. "E - jebemu mater!", prekine tišinu. "Kaje bilo", veli Gordan. "Zaboravil sam dereze", odgovorim. "Di, u autu?" "Ne, u Zagrebu!" Marko V. i Marko D. pobrinuli su se za mjesta za spavanje u domu stigavši nešto prije nas. Gužva je. Rano popodne. Oni odlaze prema slapovima zajedno s Tihomirom i Pavlom, a Gordan i ja dublje u dolinu i gore prema Jalovcu. Ubrzo ostajemo sami. Sunce zalazi za stijene Šita i ledeni zrak steže se oko nas. Gledam prepoznatljivu siluetu Jalovca, krasni ispostavljeni greben, dalje lijevo kuloar, uzak i strm, zaflitan, ali s vrlo malo snijega. Gordanu je ovo prva zimska tura, kasno je, želimo doći do dna kuloara i skijati natrag. Sa skrpanom i isposuđivanom opremom, junački pegla za mnom. Podsjeća me na one davne dane kad sam u teškim natjecateljskim pancericama vukao posuđene stare daske zaostajujći uglavnom za svima, a s kožnim gojzericama u ruksaku, za uspon na vrh preko leda i stijena... Sada, iz oaze Gore-texa i fleecea gledam u zimski dan koji kao da je inspirirao one stihove: "on a clear day you can see forever". U dnu kuloara nagovaram Gordana da odemo do gore. Ispod nas, tragovi mnogih skija. Iznad nas, samo jedan trag. Imamo još sat i pol svjetla, to nam je dosta. Znam da me psuje u sebi, ali isto tako znam da, kad proskija kuloar, zaboravit će svu bol uspona i bit će lud od sreće. Gledam ga. Ima još snage, bivši hokejaš, naviknut na grube igre. Razbijam mu strah i krećemo gore. Snijeg je mekan i blago se propada. Odlučujem da je dovoljno malo opasno da mogu bez dereza. Kad ih već nemam sa sobom. Wireless, mislim si. Ubrzo smo na vrhu kuloara. Troje Slovenaca spuštaju se s Jalovca i počinju skijati. Djevojka kaže: "Vem da to ni v redu, ampak mi lahko pomagaš spravit cepin na ruzak?" Smijem se. Oni odlaze. Sumrak se spušta. Skijamo niz kuloar sami. Snijeg je mekan, djelomično skoren, ponekad treba skakati u zavoj... Usko je. Jurimo kroz stijene pri dnu i izlazimo iz kuloara sa zadnjim svjetlom. Dehidrirani, pijemo zadnje ostatke vode, jedemo čokoladu i bademe. "Pa da, s tobom izgleda uvijek iz smjera moram izać' po mraku", kaže Gordan. Onda si mahnemo glavama i pogledamo u mrak niz padinu. Kao, kaje, 'oćemo rasturit' ovo po mraku? U dugim brzim zavojima ganjamo se kroz pršić na tvrdoj podlozi sve dok nas promjena tipa snijega i konfiguracija terena ne upozoravaju na oprez. Da, sad bi se mogla očekivati ona ofucana fraza "ovo je bolje od seksa". Svakako, bolje je od lošeg seksa. "Ma, bolje je i od poprilično dobrog seksa", kažem ja, a Gordan mi se smije. Ako volite biti na skijama barem upola koliko ja, znat ćete o čemu pričam. Ako ne, a jebiga, mislite si kaj hoćete. Sad već dosta umorni palimo vonderice i gađamo put prema domu. Nebo je crno i prepuno zvijezda. Noć štipa lica i smrzava šmrklje u nosu. Ona voda konačno ulazi u stanice i vraća me u život. Rehidriran, osjećam se kao nov. Sjećam se Bojana i skijanja s Grossglocknera u oluji. Popeli smo se na vrh u pola osam navečer. Kad smo počeli skijati natrag, stiglo nas je. Sa zadnjim svjetlom uletili smo u špalte gornjeg ledenjaka, i nakon 45 minuta totalne frke izvukli smo se na sigurno, a oluja nas je šibala i nije nam uopće to bilo važno i ja sam se sjetio da nisam ništa pio već dugo i onda me puknula dehidracija. Nakon što sam se natankao barem litrom vode i iscrpljen ležao desetak minuta pod susnježicom mokar do kostiju, voda mi se vratila u tijelo i ja sam oživio. Dignuo sam se, uprtio ruksačinu i skije na leđa, sad već na stjenovitom dijelu puta, i rekao: "Kaje, idemo?", kao da mi ništa nije bilo! Prespavali smo u hladnoj zimskoj sobi, da bismo ujutro izašli u mrak na -15. Kasiopeja me iznenadila ravno na sjeveru i rekla: "Dobro jutro". Kasnije tog jutra na Vršiču je -14. Cesta je prohodna i svijet se pomalo okuplja na prijevoju. Grupice odlaze prema Mojstrovki i Nad šitom glavi. Gordan me mrzi jer ga nagovaram da odemo gore i skijamo se. A znam da mu treba 5 minuta da se zagrije i bit će mu dobro. Penjemo se lagano pod suncem na Nad šitom glavu kroz napuhan djelomično skoren snijeg i gledamo brda oko sebe. Ja sam tu prvi put sada, otkako me pod Mojstrovkom potegnula lavina. Bilo je nevrijeme da su se svi Slovenci povukli u kuće, a Bojan i ja smo prtili duboki snijeg prema Mojstrovki. Sjećam se da sam rekao: "Čuj, kaj misliš da mi jedamput odemo u brda, a da nije oluja? Ma, ne treba bit sunčano, samo da ne pada i ne puše tak jako!". A sada su uvjeti bili gotovo idealni i skijali smo s vrha sretni i opušteni, tražeći što strmije i teže prolaze.
Bok,
Gordan
created by: zeljeznicar @ 2005-02-07 09:11:00 / updated by: marko @ 2005-02-07 12:09:50
|
|
|
|
|
