na slici: Vlatka Šimunović i Nada Dabo, sklonište Martinova košara, Dinara
foto: Neven Petrović, 08/2007

 Lokacija: Okić

 Stijena: JZ greben     

 Smjer: Zaboravljeni greben

 Prvenstveni uspon: Krešimir Klasan, a vjerojatno i neko prije

 Datum: ?.11.2002.

 Ocjena: 4+,Ao (1. Slobodno pon. 6+/7- Vladimir Mesarić Dado)

 Visina: 100 metara

 Vrijeme penjanje: 1,5 sati

 Oprema: 8 kompleta, stoperi i gurtne

 Karakteristika: Penjanje po pločama i grebenu, s kamenom relativno slabije kvalitete.

 Dostup: Od planinarskog doma po stazi za Žoharov klinčani put, i kod Stupa, po stazici desno dolje. Stazica prolazi ispod Ćakije, i spaja se s Dragojlinim blatištem (čitaj: stazom). Po Dragojli još dolje, skoro do potoka i table. Od table baciš pogled prema gore, i prvi bršljanasti skok obiđeš desno, i tražiš gdje su spitovi. Kad ih ugledaš, to je to. Na ulazu si!

 Silaz: Ili po Dragojlinoj stazi dolje, i dalje prema Svetom Martinu, ili još malo gore do planinarske staze, kojom lijevo do Doma.

 Opis: 1. dužina:Preko prevjesne ploče (nespretno) do dobrog korijena bršljana (pravi tramvajac) i zatim lijevo, prateći spitove (musavo, prašno, ali puno lakše od ulaza). Kad se otvori prolaz prema gore, pratimo traku stijene kroz bršljan. Pri vrhu nema više spitova (čokovi) i stijena je sumnjiva, a štand je na nekom drvetu, po slobodnom izboru (35m, 4+,Ao); 2. dužina: Nakon prve dužine, prošećemo se 20-tak metara desno do ulaza. Tu je početak skice u Čujinom vodiču. Preko prvog skokića, i po pločama, blago desno gore, i onda preko skoka na pravi greben, kojim preko glondži do štanda na zaravanku s drvećem (25m, 4+,3); 3. dužina: Preko krušljivog skoka, bez međuosiguranja (detalj 4), do spitova na bridu. Pratiš spitove (ima tu i jedan klin), pazeći da ne odvališ nešto preveliko, do grma. Dalje po izloženom grebenu, bez međuosiguranja (čokovi, gurtne) do klina na Dragojlinoj stazi (50m, 4+,3,2).

 Detaljnije o smjeru: Smjer koji je po dijelovima (barem gornje dvije dužine), bio već ispenjan. Pri opremanju i čišćenju mi je izuzetno puno pomogao Dudo Balaško. Detaljnije o opremanju u povijesti Okića. Preporučljivo je smjer penjati u periodu godine s manje vegetacije, a interesantna je priča o tome kako smo Danko, Vlado i ja penjali smjer po pola metra pršića. Trajanje uspona od 5 i pol sati ne govori toliko, koliko činjenica da smo sa cepinima čistili stijenu, da bi našli spitove! Bilo je šašavo i divlje!

 Napomene: Najveće teškoće u prvoj dužini, a samim time i u cijelom smjeru, moguće je obići, po rampi s lijeva. Kaciga je preporučljiva! Ako je nekome utjeha ima puno krušljivijih smjerova u Alpama!