gdje: Paklenica, Anića kuk
smjer: Klin, A1, V+, 350m
foto: Marko Dukši, 01/2005

No dobro, vratili smo se pa kao izvještaj da napišem nešto.

Od kad smo stigli počela je kiša koja je u navratima prestajala, ali ipak padala sve dane. U srijedu smo penjali u nekom previsnom pećinskom sektoru i bilo je dobro i zabavno. No ne i sasvim suho, unatoč previsu.

U četvrtak smo penjali u sportskom sektoru na izloženijem mjestu jer je taj dan puhao neki povjetarac pa se i stijena izmedu kiša sušila. Michael (Amerikanac) i Erik (Australac) iscjedili su jedan duži smjer kao nastavak na jedan popularni sportski sektor. Kao da popnete neki od nastavaka smjerova u sektoru Klanci u Paklenici, samo bez prekršajnog gonjenja. Nažalost, nisam uspio zainteresirati Martinovića za sličan duži smjer, on je bio zadovoljan nadrkavajući neki kraći 6b.

U petak na doručku ponovno sam predložio duži smjer i ponovno bio odbijen u korist posjeta nekom muzeju i pećini Ledenika. Michael, Erik i Nick (Britanac) imali su više sluha pa smo dogovorili popeti Čajku - najduži smjer tamo. IV-, 470 m. Dovoljno lagano za penjati po kiši. No tad je već i Martinović vidio da vrag uzima šalu i rekao da bi i on s nama. Kiro i Peter (Bugari) poštedili su nas traženja pristupa i poveli nas jedan dio. Krenuli smo penjati oko 16h. Tko zna zašto smo mislili da ćemo stići do vrha prije mraka. Popeli smo 4-5 dužina nakon čega su Erik i Marko zaostali pričekati Michaela da ovaj izabseila s grebena (takav je bio dogovor jer je Michael htio ranije natrag). Dok sam osiguravao Nicka dvije dužine iznad, Martinovićev poziv da se vratimo sve nas je preorjentirao na abseil. Naime, Michaelov abseil bio je predugačak i morali smo dolje za njim s još užadi. A to se pretvorilo u pustolovinu koju neću ovdje prepričavati. Uglavnom, cijeli abseil je protekao u mraku i oblacima, skroz na slijepo, a izašli smo sretni i zadovoljni.

Looking back, Nick nas je začudio sposobnošću rafalnog postavljanja međuosiguranja, doduše često potpuno nepotrebnog i jednako tako beskorisnog (na primjer: stoper, frend i mikrostoper, svi iza skoro odvojene ljuske na razmaku manjem od pola metra) kao i upitnim "osiguravanjem". Michael se tužio da ne može ništa postaviti - barem je prepoznao stvarnu situaciju. Proglasio je Nicka pobjednikom Silly sling contest kad je vidio njegov pješčani sat. A svidjelo mu se penjati s Erikom jer, kako reče, "za njim ne moram čistiti, sve se počisti samo od sebe prije nego ja išta dohvatim". Sve u svemu, moram reći da smo se Martinović i ja osjećali skroz kao doma, dok su stranci iskusili nešto sasvim novo.

Dogovorili smo sljedeće jutro vratiti se u Čajku i dovršiti posao. Naravno, i u subotu je padala kiša. Svi osim Martinovića odustali su u korist posjeti nekog udaljenijeg frikališta. No pridružili su nam se Orsat i Vučinić, hura! Startali smo u 11h. Na prvoj težoj dužini (V+) počelo je. Najprije moje proklizavanje po glatkoj stijeni, zatim Martinovićev pad kao drugi, pa Orsatovo sklizanje i pad na policu kao prvi, a Vučinić sve to gleda i čeka svoj red. :) To je definitivno najljepša dužina smjera, ima 30-metarnu ravno odrezanu ploču koja čini desnu stranicu uspravnog i ravnog brida grebena. Detalji su sam brid te napuštanje istog pri vrhu i izlaz desnom pločom na položeniji dio.

Izgleda da su se Orsat i Vučinić dosta premišljali ispod nas (jer nije da sporo penju) kad smo ih prilično dugo čekali da nam se pridruže na štandu pod petom, najtežom dužinom. A tamo je Martinović imao podužih problema, sve dok se nije sjetio kako je taj detalj prošao prethodni dan. Radi se o neosiguranoj eksponiranoj prečnici bez stopinki s horizontalnom pukotinom za ruke koja na jednom mjestu nestane i tad se treba nekako prebaciti daleko lijevo na neku ljusku, skroz na ravnotežu. Krasan detalj. Dan ranije pet minuta sam visio tamo i otpetljavao uže s ruksaka što mi je Erik priuštio povevši dužinu preko mog užeta. Sve bi bilo u redu da nije Nick prethodno i tamo ispalio tri međuosiguranja na međusobnom razmaku od pedanj-dva koja je Erik sve od reda ukopčao. No ipak sam se nekako otpetljao i prošao slobodno, štoviše, u patikama.

Tako je i Martinović, jednom kad se sjetio kako, prošao detalj bez daljnjih komplikacija, te se, i dalje neosiguranim, napornim žlijebom-pukotinom dočepao štanda. Ta se dužina srećom može odlično osigurati frendovima i stoperima. Jedan stoper i nisam mogao izvaditi. Mislim da je poanta u tome da originalno smjer zaobilazi desno, no tehnički, a budući da se taj smjer skoro i ne penje, na klinove se (ako ih uopće ima) ne želite niti navući.

Kad je i Martinović to prošao, Orsat i Vučinić rekli su "doviđenja" i abseilali. Ja sam im pokupio opremu i Martinović i ja smo nastavili dalje. Na koncu nekih 15-tak dužina našli smo se u neobranom grožđu. Ma zapravo, da bar grožđu! Neobranom trnju, bršljanima, drveću, you neme it... Trebali smo biti na vrhu smjera i pljunuti na markaciju, no sljedećih 1h30 do 2h komunikacija se svodila na: - Još jedan skoook! - Fuck!!!. I tako dalje i tako dalje. Martinović je uspio još jednom pasti, sva sreća opet kao drugi. Nije ga išla karta, opet mu je nestao oprimak usred giba - ovaj puta grana koju sam najprije upotrijebio za međuosiguranje, a potom se za nju povukao, od nje odgurnuo te, naravno, i stajao na njoj ubacujući frend za svaki slučaj :-). Kad smo napokon došli na markaciju smješak nam se rastegnuo od uha do uha i bez problema pronašli smo silaz, vrlo zanimljiv silaz, dakako, i sjurili se niz sipar, jedva još za dana.

Ispalo je da ocjena IV- koju smo vidjeli negdje na Internetu potječe još iz vremena kad nije bilo potrebno naglašavati da smjer ima tehničkih dionica. Tako da ima i 3-4 dužine između IV i V, a bome i po jedna V+ te VI-. Tura je bila prilično ozbiljna, no uglavnom zbog vražjeg "silaza".

Skup je zbog kiše definitivno bio više hedonistički negoli alpinistički, ali eto, Hrvati smo zapažen uspjeh postigli u obje discipline. Ostale prisutne nacije: Irci, Makedonci. Pišem u žurbi pa mi je možda netko i promakao. Suradnja je uspostavljena, kuju se planovi i, sve u svemu, skup je bio pun pogodak.

Iz žurbe ne opisujem ni druženja jer bi to zaista potrajalo. O sočnim detaljima, upitajte Martinovića (npr. zašto me Orsat pitao želim li biti "četvrti" s njima trojcom, što bi nekako i bila ideja da vrijeme radnje nije 03h30 u noći subote na nedjelju). Pozdrav,

M.D.